Nakon prošlogodišnjega Barinog memorijala, posljednjeg u nizu koncerata preko kojih sam ostao opčinjen riječkom Marinadom, samom sam sebi obećao kako ću već jednom napokon pronaći vremena za konkretniji ulazak u bendov, prema svemu sudeći, zanimljiv i hipnotizirajući svijet. Na sinoćnji sam Marinadin koncert u Močvaru, finalni nastup skupne trodijelne večeri, međutim, baš kao i na ove prijašnje otišao još uvijek nenaoružan iskustvima kućnog preslušavanja njihovih studijskih zapisa, iako me je bendov street-team u vidu Dražena prije nekoliko mjeseci opskrbio žutim folderom s gomilom albuma. Naime, jednom kad sam ga otvorio i suočio se s više od tucetom albuma, s napomenom kako to još uvijek nije ni približno sve što su dotad snimili, naprosto nisam znao odakle i kako krenuti, malo možda i zaplašen mogućnošću ulaska na kriva vrata. Unatoč tome, neke pjesme jednosatnog nastupa prepoznao sam s dosadašnjih susreta, jedne po efektnosti sićušnih aranžerskih detalja koje je svejedno nemoguće ne zamijetiti, druge po karakterističnoj kombinaciji melankolije i gotovo zaumne igrarije u tekstovima. Stvarajući muziku koja sam koncept hita doživljava kao neprirodno nametanje, Marinada ih je, dakle, izgleda ipak iznjedrila i više nego nekoliko, a to što ih osobno doista i čujem samo po klubovima nadoknađuje činjenicu kako je riječ o pjesmama koje su hitovi samo u mojoj glavi. Kao i glavama i ušima ostalih poklonika.

Marinadu sam jednom bio opisao kao art klapu, što je Poručnik Naranča transformirao u još točniju post punk klapu, a spajanje tih dvaju polova uvjetovano je prije svega vizualnom slikom mirne četvorke na pozornici te višeglasjima u koja se njih trojica (mislim da ovaj član na sempleru ili čemu već nikad ne pušta glas) često odvaže. Alternativni brijački kvartet, ne samo zbog veza s nezavisnom scenom nego i zbog toga što jedan pripadnik ne sudjeluje u harmoniziranju. Svojevrstan mediteranski downtempo, njihov se zvuk umnogome doima čvrsto oslonjen o alternativnu prošlost bendovih članova, kako kroz naslućeno u tretmanu koji ni najčišćim pop melodijama ne dopušta instinktivno razvijanje bez bacanja makar najsitnijih prepreka na put, tako i kroz ono doista čujno – neke su mi mišićavije pjesme povukle na nervozni funk Talking Headsa – ali i kroz Marinov vokal koji katkad čak i one stihove koje je moguće doživjeti kao izravno romantične deklamira poput govornika s jasnom agendom, barem dio koje je i izrugivanje onima poput mene koji će ih uzeti zdravo za gotovo. Srećom, takvih je trenutaka bilo malo, ili manje, odnosno ne toliko da bi me uspjeli naprasito izvući iz ugodne, mekane paučine većine repertoara, koji se ovaj put protegnuo na čak cijeli sat svirke, uključujući tu oba (vrlo zaslužena!) bisa, na kojima su pojedincima iz publike (možda četrdesetak ljudi) ispunili i zatražene želje. S obzirom na to da sam time vidio kako je aktivno sudjelovanje publike pripomoglo u izgradnji koncerta u najbolji nastup Marinade koji sam osobno čuo, drugi bih se put i sam mogao pridružiti.

Iste su večeri, u sklopu programa Začarane Močvare, svirali i Ante Perković i Miki Solus. Žao mi je što sam, zakasnivši na prvi set, čuo tek dvije Antine pjesme, kojima je probio velik dio moje suzdržanosti prema njegovu autorskom radu, rođene iz činjenice što sam, prilično sebično, od čovjeka njegova muzičkog ukusa (ili ukusa koji sam čitajući njegove tekstove pretpostavio kao njegov) i ljubavi prema riječima očekivao klasičniji, emotivniji kantautorski materijal. Ove dvije lijepe i zavodljivo odsvirane pjesme – nove ili neobjavljene? – pokazale su mi da mjesto za ugodno druženje možemo pronaći i na pola puta. Nije mi žao što Mikija Solusa nisam propustio, ali nije mi ni nešto posebno drago, zanemarim li prekrasan, topao prizor postarije gospođe, bakice od minimalno sedamdesetak godina, koja je većinu izvođačevih pjesama pratila neskrivenim oduševljenjem koje se vrlo često manifestiralo junačkim podizanjem ruku u zrak. A kad toliko iskustvo svjedoči o nečijoj kvaliteti, tko sam ja da gunđam kako zajebancija, makar ona očito inteligentnog i talentiranog mladića, naprosto nije dovoljna kao strukturno tkivo dobre muzike?

Foto: Dražen Smaranduj