Kvaliteta nekog benda ne bi se trebala procjenjivati u najboljim uvjetima, već u najgorim. Svatko može prirediti dobar koncert kada stoji ispred više tisuća ljudi koji vrište njegovo ime dok je on u naponu kreativnog stvaralaštva. Izaći na pozornicu i dati svoj maksimum ispred 200 nezainteresiranih ljudi u nekoj istočnoeuropskoj vukojebini, na prohladnu i kišnu nedjeljnu večer, u trenutku kada ti je vrhunac bio prije desetak godina, to znači biti veliki bend.

Prije nego su Less Than Jake demonstrirali usviranost i kvalitetu koja je mogla proizaći jedino iz dvadesetak godina neprestanog sviranja, na pozornicu su se popeli Ignor. Ne mogu reći da mi je odabir predgrupe previše jasan, s obzirom na to da bi Spremište ili Nan DeSka bili puno logičniji izbor, ali pošto nikad nisam slušao bend uživo bio sam spreman na to da me razuvjere. Do sada je moj jedini koncertni kontakt s Ignorom bio taj da je frontmen benda, iz meni nepoznatih razloga, odradio tonsku probu za Saucesce kad su oni svirali u KSET-u.

Iako sami po sebi ne sviraju lošu muziku, Ignor se po ničime ne ističe od ostatka hrvatskih pop punk bendova. Nije mi previše jasno kako je onda njihova pjesma "Rac" uspjela dogurati čak do nacionalne televizije dok Mašinka ili Frakturu Mozga - slične, ali neusporedivo bolje bendove, nećete vidjeti ni po egzotičnim lokalnim postajama. U moru istih pjesma istaknula su se dva momenta, koji možda nisu previše popravili dojam o bendu, ali su dali zabavnu distrakciju. Negdje oko polovice koncerta odlučili su obraditi "Dammit" od Blink 182, što je izazvalo najveću reakciju publike. Htjeli to ljudi priznati ili ne, "Dude Ranch" bio je i ostao kvalitetan album te, ako ništa drugo, potaknuo mnoge klince da dublje urone u punk vode. Negdje pred kraj koncerta su se zahvalili i menadžeru Siniši, koji je slika i prilika Kenta, menadžera NOFX-a. Kako je NOFX jedan od najvećih utjecaja na bend, sličnost je bila i više nego simpatična.

Ska-punk doživio je svoj vrhunac negdje u drugoj polovici devedesetih kada su uz Less Than Jake svirali bendovi poput Reel Big Fish, Goldfinger i Sublime. Ako zanemarimo Streetlight Manifesto, koji na svojim leđima danas sami nose opstanak kompletnog ska žanra, od svega toga ostala je samo prazna ljuska nostalgije. Unatoč tome, ne vjerujem da je netko od malobrojnih posjetitelja jučer mogao naći previše razloga za prigovaranje. Tijekom nastupa od nekih sat i pol, bend niti u jednom trenutku nije smetnuo s uma glavni cilj njihove svirke, a to je da se ekipa na njihovom koncertu dobro provode. Puhačka sekcija, esencijalni dio svakog ska benda, u ovom konkretnom slučaju sastavljena od trombona i saksofona, pobrinula se da je svaka pjesma popraćena zaraznim melodijama koje ne dopuštaju čovjeku da ostane na mjestu. Ne sjećam se kada je neki bend toliko uživao u interakciju s publikom. Pretpostavljam da je to djelomično ipak uigrana predstava veterana s tisuće odsviranih koncerata, ali veselje s kojim su tu predstavu izvodili, ukazuje da se tu ipak radi o ljubavi prema glazbi i nastupanju. Svako malo bi nekog iz publike povukli na pozornici ili da prokomentiraju kvalitetu njihove frizure ili da pronađu najboljeg švedskog plesača u Hrvatskoj.

Izbor pjesama nije bio previse iznenađujuć, jer iste stvari rotiraju već godinama. Na setlisti se našlo mjesta za pjesme s gotovo svakog albuma, s tim da su više preferirali klasične ska stvari na štetu malobrojnih glazbenih izleta u ostale žanrove. Jedino iznenađenje bila je "Liquor Store", pjesma koja je nastala negdje u vrijeme kada se autor ovog teksta rodio. Upravo zbog te dugovječnosti mnogi zamjeraju bendu na tome što se i dalje ponašaju kao adolescenti, iako između njih petorice zbroj godina prelazi 200. Uopće nema sumnje da je njihovo vrijeme prošlo, ali u moru bendova koji svoje postojanje shvaćaju preozbiljno, bilo je lijepo vidjeti nastup nekoga koga iskreno veseli to što svira, neovisno o kvaliteti same glazbe.