Baš kao ni Tvornici kulture, koju svi svejedno najnormalnije zovemo samo Tvornica, nisam siguran koliko je imenu nedavno porinutog izlazišta Skladište kulture baš nužna ta druga riječ, ali možda se trebalo osigurati da zlonamjerni ne pomisle da se među njegovim zidovima ne zbiva nešto nekulturno. Još sam, doduše, manje siguran kako će se programi doista kretati širim područjem od standardne ponude koncerata, pokoje izložbe i književne promocije, a jedino u što jesam siguran je da mene osobno takvo širenje ponude zapravo uopće ne bi zanimalo, pa onda doista ne moram jadikovati nad planom organizatora. Smješten u isti onaj kompleks u kojem se nalazi Katran, točno nasuprot njega, Skladište mi se doista masu svidjelo, svojim uređenjem kakvo bih lako mogao zamisliti prije nekoliko godina u in-kvartovima New Yorka, samo da o takvom okruženju ikada uopće razmišljam. Naravno, moram iskreno priznati da se meni svaki novi prostor u kojem će se održavati i svirke sviđa naprosto zato što je riječ o još jednom prostoru u kojem će se održavati te najuzvišenije svetkovine duha - pa bi stroži i dizajnu vičniji kritičari možda imali suprotnih dojmova - a sinoćnju prigodu za upoznavanje s njim pružio mi je zajednički nastup triju mladih zagrebačkih kantautorica.

Glavni motiv mojeg dolaska bio je sudjelovanje Irene Žilić, koju nakon opasnog predoziranja u prvom tromjesečju godine uživo nisam slušao već umalo pa tri mjeseca, u kojima njezine istodobno plahe i moćne pjesme nisu izgubile ništa od svoje uvjerljivosti. Koliko god mi dosad već bile familijarne, a njihovo društvo ugodno, svejedno me svaki put iznenade svojom tečnom izravnošću, ali i profesionalnom čvrstoćom forme. Pjesmama s hvaljenoga nastupnog EP-ja - jako mi je žao da je "By My Side" opet bila izostavljena - te već poznatima "Have We Realized" i "More Than A Lot", vjerojatno najljepšoj njezinoj pjesmi uopće, Irena je pridodala i dvije nove (ili naprosto nisam prepoznao obrade?), već prepoznatljivog stila čarobnoga glasa koji lakoćom obujmi sve želje, nade i strahove cure u srednjim dvadesetima, pa ih svodi na mjeru na kojoj se s njima jednostavnije nositi. Boreći se s povremenim žamorom inače načelno solidno zainteresiranih tridesetak okupljenih, u samoj je izvedbi Irena, na posljednjim trima pjesmama svojega polusatnog seta praćena i dodatnom vokalicom, ovaj put bila manje markantna, što tihim osobnim pjesmama doduše paše, ali ih također može zaustaviti negdje na pola puta do potencijalnih novih poklonika. Za nas stare, nije bilo problema.

Irenin nastup bio je uokviren setovima Diane Woolf (bilo bi totalno super da joj je to pravo prezime), za koju sam prvi put i čuo u najavi sinoćnje svirke, te već afirmirane Sare Renar; prvi me super odabranim nizom vrlo dobro izvedenih obrada fino uveo u večer, a posljednji mi je potvrdio procjene donesene prilikom prvog prisustvovanja Sarinoj živoj muzici. Ne računajući jednu koju nisam prepoznao, sve pjesme na Dianinom repertoaru bile su obrade, i to izrazito širokog dijapazona od country klasika Dollyne "Coat Of Many Colors" i standarda "Blue Eyes Crying In The Rain", najpoznatijeg u verziji hašomana Willieja, preko Bossove "I'm On Fire" do guilty-pleasure hitića "Supergirl" zaboravljenih Reamonn. No, čini mi se da je Diana najviše sebe pronašla u dvjema pjesmama kantautorice i gay-aktivistice (kao i uvijek u takvim pričama, do nje sam bio došao preko heroina Indigo Girls) Brandi Carlile s njezinoga slatkog albumića "The Story", a to su bile "Downpour" i zapanjujuća "Turpentine". U takvome je ključu komercijalnog, ali nikako ne i ljigavog pop-folka Diana izvele i ostale stvari, možda primjerenije ugođaju kakvoga boemskog coffeehousea Nove Engleske, ali dovoljno ugodne i ove poluljetne večeri u Zagrebu.

Slušajući Saru Renar prošle jeseni u pratnji cijeloga četveročlanog benda, zasmetalo mi je nerijetko zaposjedanje sigurnoga estradnog teritorija generičke hrvatske pjevačice, onoga tipa koji se s pravom grozi prikrivene cajkarije u radovima takozvanih zabavnih izvođača, ali kao prave vrijednosti preuzima umalo pa jednako mediokritetske pristupe Josipe, Nine ili Alanis. Ne bih to ni bio primijetio kao posebnu manjkavost da mi se i onda neke pjesme nisu činile dojmljivim, makar ne uvijek do kraja razrađenim, autorskim izrazima potentne kantautorice, kojoj bi dobro došao savjet prilikom suradnje ili pukog druženja s nekim tko je poslušao barem deset temeljnih roots-rock albuma. Promašenost koncentriranja na ono što neka izvođačica nije nauštrb onoga što ipak jest sinoć se ispostavila ne toliko glupom, jer je u pratnji samo jedne akustične gitare (koju je svirao Luka Geček) Sara pokazala kako njezin pop često može iz srednje struje izmigoljiti prema prljavijim rukavcima rokerskog naslijeđa, u kojima se njezine pjesme - pojačane obradom Lauferove "Dio tebe" - čine koliko uvjerljivijima toliko i osobnijima.