Apsolutno fascinantan nastup koji su Go No Go prekjučer održali u Močvari, bendov najbolji dosadašnji barem s tehničko-izvedbene strane, kada je već teško očekivati da u skorije vrijeme ikoji nadmaši nevjerojatno iznenađenje one divne premijere u Dragašu, poslužio je i kao ilustracija teze da isto vrijeme teče minimalno dvjema različitim brzinama. Naime, kako je frontmen Tomi bio najavio i prije prve pjesme, preksinoćni je koncert bio pozdravna svirka bubnjara Gorana, mojega dragog znanca, koji je procijenio kako više naprosto ne može guštanje u bendu koji vrlo uvjerljivo svira muziku njegovih formativnih godina hendlati paralelno sa brojnim poslovnim i, važnije i pohvalnije, očinskim obavezama. Bend je upravo ovih dana napunio svoju prvu godinu postojanja, a od spomenutoga prvoga koncerta prošlo je niti osam punih mjeseci, pa je malo promašeno proklamirati nekakav kraj prve faze benda; ne računajući scenske pacijente koji su ih imali sreće pratiti od samog početka, ostala će, nadam se sve brojnija, publika ove članske pretumbacije ionako promatrati kao standardne rošade pri zamecima, bude li oko toga uopće razbijala glavu. Nadam se i da će jednog dana Go No Go, a što svojim odličnim i stilski u nas gotovo pa jedinstvenim pjesmama itekako zaslužuju, biti toliko veliki, ili barem čvrsta činjenica, da ćemo mi veterani s ponosom trubiti klincima kako smo ih gledali još s prvim bubnjarom, na što će oni blenuti jer nemaju ideje kako je itko prije nekog Iksa Ipsilona u bendu uopće lupao po zategnutim kožama.

Ne samo kao posljednji Goranov nastup s bendom, koncert je bio doista sjajan, pa su Go No Go lakoćom pojeli ostala dva benda (mlaki Embassy 516 i zapravo jako dobri Shoot Me Wendy) s redaljke koju je u sklopu Močvarina programa Podrži scenu! (koju suportam još od sredine devedesetih, iako ne baš konkretno i ovu inačicu, jer mi je ovo bio prvi odlazak na rečeni program) u četvrtak su-organizirao Geenger Records, izdavač svih triju bendova. A kao Goranov posljednji nastup bio je i još bolji, svojevrsna rekapitulacija prve faze ili pred-faze benda, ovjekovječene na izvrsnom EP-ju 'First', čijih je svih pet pjesama bilo podebljano s tri nove stvari, od kojih se meni osobno najviše svidjela ona odsvirana na kraju, potencijalna nasljednica indie hita (refren su pjevali i ljudi koje osobno ne poznajem!) 'Tommy Boy'. Najavljujući tako neki novi materijal (prika gitarist Zdravko mi je pred koji tjedan spominjao album, Goran preksinoć novi EP), Go No Go su predstavili dodatno učvršćen zvuk, ponajviše gonjen energijom užitka u zajedničkom sviranju i spajanju američke '80s alter/indie scene na kojoj su odrastali veterančine Goran i Zdravko s novijim bendovima kao što su The Thermals ili QOTSA, bliži pomlatku benda, Tomiju i kulerici na baserici Ivani, a koji također baš i nisu u cvijetu mladosti (da sad ne ispadne da nisam kavalir prema curi, ali sjećam je se iz nekih bendova još otprije desetak godina). Ovaj je bend zaista lako zamisliti na izlazu iz nezavisne scene – 'Tommy Boy' je tolika hitčina da bi, da je svira neki američki bend, prije petnaestak godina garant harala i dnevnom rotacijom radijskih postaja i MTV-ja – a da Tomi, za moj ukus, ne pjeva za nijansu previše stonerski, tu i tamo gušeći melodijski polet, svidjeli bi se i našim tatama i mamama.

Najbolja vijest večeri do mojih je ušiju ipak doplovila neposredno nakon otprilike polusatne svirke benda, kada se ispostavilo kako će Goran ipak odsvirati još jedan koncert, krajem mjeseca u Vip Clubu, pa dajte iskoristite priliku hvatanja jednoga odličnog benda na prvoj prekretnici. Ne znam do koje je faze odmakla potraga za njegovom zamjenom, ali vjerujte mi kako bi doista bila velika šteta da Go No Go ostanu samo jedna slatka fusnota zagrebačkih muzičkih zbivanja s početka ludih desetih godina. Ja im držim palčeve. Maloprije sam naveo kako su Go No Go pojeli svoje kolege, što je potpuno točno samo u slučaju dubrovačkih alter-darkera Embassy 516, koje je nakon možda i više od stotinjak ljudi (upad jest bio besplatan, ali svejedno je riječ o zavidnom posjetu) koji su pozorno slušali Go No Go pratilo tek nekoliko desetaka zainteresiranih, koji su se prema kraju bendova seta vidno osipali. Embassy 516 stilski su precizno definiran bend, ali meni zahvaćanje u najcrnje elemente Placeba ili Smashing Pumpkinsa – i, ajde, Interpola kada su najuvjerljiviji – nikada neće biti opravdano, pogotovo od strane benda u čijim se pjesmama čuje sposobnost konzistentnijeg pogađanja zaraznoga melodičnog shoegaze popa. Ali sve i da se te zamjerke smiju pročitati samo kao izraz mojih duboko ukorijenjenih predrasuda, bilo kojem bi bendu trebalo biti apsolutno zabranjeno pri samom početku nastupa ponuditi nekakvo opravdanje (nisam baš najjasnije razabrao o kakvom se hendikepu točno radilo) za ono što slijedi, a što će, prema najavi pjevača, biti ispod standardne razine grupe. Stoički izdržavši do samog završetka, dobar sam dio nastupa proveo nagađajući koje to manifestacije neželjenog problema zapravo i čujem, a kandidata je bilo i više nego nekoliko.

Jednoj od okolnosti koje Embassy 516 nisu mogli kontrolirati, dakle nastupanju iza benda prema kojem inferiorni nisu samo oni, u četvrtak se pridružila i još jedna, prilično slične vrste, a to je nastupanje prije benda koji se također pokazao kao efektniji. Dodajmo još i tome da su Go No Go i Shoot Me Wendy žanrovski ne baš zamjenjivi, ali svakako izgrađeni na podudarnim postulatima, i jasno je i kako Dubrovčani nisu imali previše sreće, kao svojevrsni stilski stranci  fine večeri. Shoot Me Wendy, čini mi se i ne provjerava, nisam gledao već neko vrijeme, pa sam se s radošću prisjetio koliko zabavni i zanimljivi mogu biti, spajajući naoštrene post-punk rifove prve polovice britanskih osamdesetih s hi-concept popom punky patine, svojstvenim Blondie ili The Primitives, pa čak i, što da ne?, No Doubt. Ako nešto nisam gadno propustio, već je krajnje vrijeme da se ovaj super bendić koji postoji skoro pa deset godina više dočepa kakvog konkretnije snimljenog materijala, a najavljeni skorašnji album za Geenger mogao bi biti i više od pukoga diskografskog finiša – prenesu li se na snimke iskričavost i samopouzdanje živih nastupa, a nema razloga da se to ne dogodi, lako bismo mogli dobiti još jedan komadić ovogodišnje izrazito dobre domaće nezavisne albumske slagalice.

I za kraj samo jedan mali dodatak. Vraćajući se prije koji sat pješke iz kina u kojem sam gledao 'Skyfall' (najbolji Bond dosad, normalno, jer Bond koji nije najbolji Bond dosad onda zapravo i nije pravi Bond) prošao sam pored Hard Placea, iz kojeg sam začuo neke gitare. Zasvrbjele me uši pa sam se popeo u klub, u kojem je upravo bio nastupao bend Altera, promovirajući svoj novi EP 'Exit 320'. Kako sam uhvatio samo nekoliko obrada – za Alteru sam onomad prvi put i čuo kao za Nirvanin kaver bend – bilo mi je jasno kako sam na promociju autorskih stvari zakasnio, ali ono što me je na svirci zadržalo bilo je doista nesvakidašnje članstvo trija u kojem, uz muškog bubnjara, gitare sviraju dvije žene. Ne bi ni to bilo nešto posebno čudno, da nije riječ o kćeri (pjeva i opako svira gitaru) i majci (bas), gospođi u najmanje kasnim četrdesetima, koja tu bučnu muziku mladosti svira s toliko predanosti i užitka, da su sve moje ograde prema nekakvom light-metal/grunge-rocku koji bend svira naprosto morale pasti da se ne podignu nikada, ili barem ne dok ne završi koncert. Od svega je, međutim, najljepše bilo u prvim redovima zajedno s mlađarijom vidjeti i, prema svemu sudeći, razgaljenog oca i supruga – ili možda bolje obrnutim redoslijedom, supruga i oca – kako skače i pjeva, pucajući od ponosa. Divna stvar ta muzika.