Čak i kao netko tko u ovoj blogovsko-portalskoj igri participira samo najlakšim dijelom posla, kuckanjem vlastitih dojmova i misli, te kome se ne pada na pamet ozbiljnije laćati organizacijsko-logističke tlake koju na sebe preuzimaju prike Emir i Dražen, ili Tonći, vrlo često pomislim kako bi mi znatno pametnije bilo na miru ostaviti sve to podupiranje scene, objesiti tastaturu o klin i smiriti barem jedan dio živaca. Sasvim sam, dakle, svjestan koliko truda iziskuje održavanje čak i ovih malih ili manjih sajtova, zbog čega kapu treba skinuti svakom koji dogura do dva mjeseca, a kamoli dvije godine (a još kamolije četiri godine poput po tliste!), što su prije koji mjesec dosegli kolege s Ravno do dna. Odlučivši svojom proslavom nadograditi ovosezonski im program Inkubatora u kojem su predstavljali nadolazeće hrvatske bendove, kao glavnu atrakciju svojega rođendanskog tuluma, održanog prekjučer u Vintage Industrial Baru, pozvali su kultne japanske rokere Guitar Wolf, umalo pa točno dvije godine nakon bendova prvog nastupa u Zagrebu, koji sam bio propustio. Ovom prigodom mi je, stoga, čak i odgovaralo da je za nastup odabran bend kojem nisam fan - osim što nema meni što odgovarati, slavljenici su oni koje se pita! - jer sam tako mogao opuštenije hengati u klubu, a posebno mi je bilo drago da sam napokon dobio i priliku provjere druge komponente benda koji se, olako i potpuno pogrešno, često naziva i ponajboljim (živim) bendom na svijetu. A to nikako nisu.

Naime, posredstvom vodećega hrvatskog japanologa, Velimira Devidéa Grgića, studijske albume Guitar Wolf do prije nekoliko sam sezona redovito slušao, motiviran prijateljevim tvrdnjama o njihovoj nesvakidašnjoj kvaliteti i suludoj nabrijanosti. Ovo o specifičnoj vrsti opčinjenosti zapadnjačkom mitologijom i popularnom kulturom sam doista i čuo, ali u pravilu izvođeno toliko prosječno i površno da nikakve priče o šarmu koji sve nadoknađuje nisu uspijevale nadomjestiti šupljinu izvedbe te, važnije, šupljinu doživljaja rokenrola kao forme i kao stila. Naravno, mogu razumjeti da se meni ne svidi nešto što se sviđa nekome drugome i obratno, ali problem je, lako moguće, nastupio zbog tih prokletih očekivanja, jer su mi Guitar Wolf - a sada mi je jasno da je bila riječ o ikonografijom označenoj prečici - bili opisivani kao japanski Ramonesi, samo malo brži, žešći, šlampaviji i luđi. Takvog je materijala na pločama koje sam slušao donekle i bilo, ali je omjer dobrano pretezao na stranu ordinarnoga psihodeličnog hippie power-trio hard-rocka, droge ipak umočene u nekakve kemijske ili tradicionalne preparate Zemlje izlazećeg sunca. Nadajući se da je takav faličan zvuk posljedica nesporazuma suradnje s američkim producentima i diskografima, bend sam svakako želio čuti i uživo, pogotovo nakon preporuka spomenutog Grgića i slavljenika Zorana Stajčića, danih mi prošlog tjedna na INmusicu.

I opet ništa. Osim što su i te pankerskije stvari melodija koje se mogu razabrati u subotu navečer bile dobrim dijelom ujednačene u zaista zamorno bučanje (ne ono pozitivno u smislu glasnoće ili volumena, nego u smislu instrumenata koji ne uspijevaju postići sinergiju rock'n'roll izravnosti, pa se iako ih je samo tri čini da ih svira deset, prvi put okupljenih), koje je ionako prevladavalo, pa zapravo nema ni potrebe žaliti za gubljenjem te luckaste poppy energije. Nekoliko pjesama jesam prepoznao, uglavnom one s albuma "Jet Generation", što znači kako Guitar Wolf ipak mogu prvo napisati pjesmu koja ostaje u glavi, a onda je potom rekreirati i uživo, ali većinski ostatak potvrdio je davnu Viskijevu opservaciju kako čak i na koncertima bendova koje voli pjesme koje prvi put čuje doživljava kao iritantno bučanje. Entuzijastični diletantizam ovog benda doista potvrđuje ono što je kod rokenrola možda i najljepše, a to je njegova otvorenost za sve, ali kao bend, a ne tek skupina momaka koji nešto žele i imaju priliku tu želju sviranjem u bendu i ostvariti, Guitar Wolf nisu oni koji tu plemenitu tekovinu rokenrola mogu dijeliti dalje, jer ništa privlačno u njihovom zvuku ne postoji. Nije riječ o pozerima tipa The Jim Jones Revue, s čijim se hypeom preksinoćni koncert mogao usporediti jer je Vintage, ionako posljednjih mjeseci profiliran kao omiljeno izlazište, bio nakrcan do pucanja, i to uglavnom ljudima koje apsolutno nikad ne viđam na manjim garažnim svirkama, koje taj ofucani ali neugasivi plamen rokenrola doista održavaju aktivnim. Ne, Guitar Wolf svojom unesenošću ne ostavljaju mjesta ikakvim sumnjama u svoje motive, samo što im rezultati mogu proći samo kod ljudi koji se ili previše ne zamaraju divotama gitarske muzike ili smatraju kako djetinjarijama poput emocija ili srca nema mjesta u žestokom rocku ili, nenamjerno, pokazuju kako se prikriveni rasizam ne može iskorijeniti do kraja. Ludi Japanci piče rokenrol, jel. Ludilo, idemo!

Znam da se nešto bitno drukčija atmosfera ne ostvari ni na koncertima bendova za koje sam osobno spreman i umrijeti i ubiti, ali promatranje situacije iz stražnjih redova fino je ilustriralo koliko se početno nestrpljenje uvjetovano promocijom smanjivalo gotovo tijekom svake pjesme, na kraju završivši kod nekoliko štrebera poput mene, koji najčešće moramo odslušati cijeli koncert, i fanovima ispunjenim prvim redovima, koji međutim čak ni atrakciju ljudske piramide nisu uspjeli izvesti u razumnom roku. Između, iz minute u minutu bilo je sve manje i manje ljudi, valjda zato što je postajalo jasno kako većina pjesama benda doista i zvuči isto, ne zbog okamenjenog stila, nego zbog čistih limita inspiracije i vještine. Dvostruko kraći koncert publika bi još i izdržala, a ovako je sve preko sata vremena bilo šibanje mrtve kljusine, s ciničnim vrhuncem u trećem bisu, izvedenim pred trećinom ili čak četvrtinom startnog broja ljudi. Dabogda crko rokenrol kad ga svatko svira? Pa ne, jer jedan loš bend ne kvari cijelu gajbu bendova, pogotovo zato što Guitar Wolf nisu truli, a bome niti prevara, nego tek jedan prosječan bend zaljubljenika koje su zarad dobre priče iskoristili mediji, pokazavši tako da nema veće razlike između većine nominalno nezavisnoga muzičkog tiska i njegove srednje struje.

Srećom, da večer ne bi bila potpuni podbačaj - naravno, govorim o izvedbenoj strani svirke bendova, s poslovne i proslavne bila je pun pogodak - pobrinuli su se sve radije viđeni i posljednjih sezona potpuno pouzdani feelgood-kozaci Cherkezi United, otvorivši program kao predgrupa. Sezona u kojoj su barem u Zagrebu imali prilike često utvrđivati svoj, u odnosu na start benda prije nekoliko godina, ionako kompaktniji zvuk ustoličila ih je kao jedne od najpoželjnijih majstora fešte, u čemu njihov slavenski folk-punk ni ovaj put nije kiksao. Kod nekoliko sam pjesama s izraženijim rifovima iz kojih se mogla pročitati prošlost (a zašto ne i sadašnjost?) članova benda kao fanova metala pomislio kako bi možda baš tako zvučao maturantski kafanski blues Plavog orkestra, samo da je Loša umjesto Beatlesa obožavao Motörhead, što ne znači da tih elemenata nije bilo i prije, nego možda samo da sam ja spor u kopčanju. Tako da me ta asocijacija držala raspoloženim i kod takvih zajebanih napada na moju indie-nježnost, koja bi se svejedno kod svakog antifa-refrena i karakterističnog ubrzavanja drugih dijelova punk-poskočica otpuštala u veselo cupkanje nogama.

Ravno do dna, sretan drugi rođendan!