Da ne okolišamo bespotrebno i previše, muškarac naprosto voli vidjeti zgodnu ženu, što je pravilo koje ne ovisi ni o kakvim promjenama konteksta osim onih seksualne preferencije. Muzika nije nikakva iznimka, dapače, iako jest barem malčice ironično kako se i u tome sigurnom okrilju, u koje smo kao njonjavi tinejdžeri i pobjegli da bismo se pjesmama koje nas razumiju tješili od problema izazvanih curama i njihovim postojanjem, volimo razveseliti zanosnim ženama. Ženski bend nekako uvijek prati i pitanje koliko su njegove članice lake na oku – naravno, nismo baš toliko površni da bismo muziku koja nam se sviđa otpisali zato što je stvaraju djevojke koje nam se ne sviđaju, ali uvijek je ljepše paketu dodati i plusove članstva koje bismo gledali i da ih ne želimo slušati. Dum Dum Girls, koje su preksinoć u Purgeraju odsvirale vrlo sladak koncert, neporecivo spadaju u ovu drugu skupinu zgodnih cura koje sviraju zgodnu muziku, odnedavno još pojačane i novom basisticom Malijom James, koja se u svoje slobodno vrijeme, kako kaže internet, bavi manekenstvom. Vidiš ti šta je Amerika, ja uopće ne mogu ni zamisliti hrvatsku manekenku koja bi makar samo i znala za neke opskurne grupe tipa The Ramones ili The Supremes, a kamoli zasvirala u nezavisnom rock'n'roll bendu. Dobro, mogu. Ovo prvo.

Ne bih se ovoga slinjenja možda uopće laćao da se pomalo distanciran vizualni identitet tajanstvenih opakih zavodnica koje te ne jebu ni pet posto sasvim ne podudara sa stilskim odrednicama bendove nostalgije za nevinim dobima razvoja američke popularne muzike, kao ni da gotovo do kraja ispunjen Purgeraj nisu napučili ponajprije muškarci, a znatno manje žene, koje bi, po mojoj seksističkoj logici, trebale imati više razloga za poistovjećivanje s pjesmama Dum Dum Girls. (Ali možda je to ipak samo realan presjek zagrebačke koncertne publike.) Imidžom spajajući oštriji kraj girl-group spektra šezdesetih, pri čemu prvenstveno mislim na The Shangri-Las, s odbljescima tih originala u bubblegum nasljednicama i nasljednicima iz desetljeća koja su uslijedila, Dum Dum Girls se, mada izrazito definiranog zvuka, vrlo rijetko zadržavaju na istome mjestu, iako se mjesta kojima kruže u svojoj esenciji jedno od drugoga razlikuju vrlo malo. Njihove ih surferske gitare, navlažene oceanom reverba, pouzdano prevoze od bara izgrađenog na temeljima bubnjarskog ritma 'Be My Baby' do tuluma uz bazen vile konstruirane nacrtom bubnjarskog ritma 'Where Did Our Love Go', pa odmah natrag, a koliko god taj put bio dobro poznat i nama i njima, one sa svakog prijelaza relacije donesu pjesmu koja se nema razloga sramiti ni pred kojom kolegicom njihovih uzora.

Retro pristup Dum Dum Girls, međutim, zapravo je mnogo manje usidren u šezdesete negoli u kasnije periode, u kojima je gledanje unatrag bilo izraz bunta uslijed prevladavajućeg imperativa napretka i inovacije. Miksajući već navedene surf-rock i girl-group elemente s dreampop i shoegaze zvukovima osamdesetih, Dum Dum Girls prije svega podsjećaju na vrijeme, rekao bih zauvijek zatvoreno tamo negdje na prijelazu tisućljeća, u kojem je bilo gotovo potpuno jasno kakvu to muziku svira bend koji bi netko okarakterizirao kao indie bend. Danas termin znači i sve i ništa, ali još dok sam ja sredinom devedesetih išao u srednju školu indie je ukazivao baš na ovako profilirane bendove, koji sviraju vrlo ugodnu melodičnost, ali prezentiranu manjkom izravnosti i zamagljenu na različite načine, od distorziranja gitara do lo-fideličnosti snimke, nalik na one djevojke iz ofucanih tinejdžerskih romantičnih komedija za koje, kao, nitko ne kuži da su najljepše u školi dok se ne srede za finalnu scenu maturalne večeri. Svojevrsnu potvrdu kako su do pop-rock izvorišta ipak stigle usput se zaustavljajući zbog proučavanja alternativnijih rukavaca, Dum Dum Girls su pružile jedinom preksinoć izvedenom obradom, divnom 'Sight Of You' zaboravljenih Pale Saints, koju uz mene – i shoegaze propovjednika Emira, naravno – nije prepoznao nitko, odnosno, barem nitko toliko oduševljen da kod trećeg stiha podigne ruke u zrak i prepusti se pjevanju pjesme koju nisam čuo još od davnašnjih dilema jesu li bolji njezini originalni izvođači ili Lush (odgovor je Lush).

Za takvu sam reakciju, a i za svoj kompletan frajerluk, bio nagrađen mahanjem oblajhane liderice Dee Dee, koja me je uočila neovisno o tome što sam stajao u posljednjim redovima (trudeći se vidjeti što više od utakmice s Belgijom, stigli smo na kraj uvodne 'Mine Tonight', pa se nisam htio gurati naprijed), što navodim da bih tim laskavim i zaobilaznim putom naznačio kako sam ja sam, stojeći u tome istome posljednjem redu, lakoćom pratio zbivanja na pozornici. Nisam baš neki čep, ali nisam ni div, što znači da se ipak i odostraga može vidjeti što rade i kako izgledaju osobe na pozornici, u što sam posumnjao posljednjih dana čitajući žalopojke nesretnika s koncerta Japandroidsa. Da, od mene niži i niže će imati problema s uočavanjem zbivanja na stejdžu, i zbog toga mi je jako žao, a i ja bih sam volio da se svi koncertni prostori grade s blagim nagibom (kao Teatar &TD kad mu se izvade stolice) i s rasporedom publikinog prostora u širinu (kao Tvornica). Ali, s nekim se stvarima naprosto valja pomiriti, ako za to, naravno, imamo prave motive, kao što bi odličan koncert vrlo aktualnog benda po meni trebao biti. Meni jest. Druga komponenta doživljaja, ona zvučna, preksinoć je, za razliku od limitiranog oruđa kanadskih rokera, imala više posla s cijelim četveročlanim bendom, što je zadatak obavljen tako da mu također nemam što prigovoriti, iako je vokal vrlo rijetko izlazio iz paučine gitara. Međutim, to je očito bio izbor cura samih, jer je za miks pultom stajala ton majstorica oboružana set listom s detaljnim uputama.

K tome, osim toga tišega pjevanja, svi su se ostali instrumenti čuli čisto i glasno, međusobno posloženi onako kao na još uvijek aktualnoj prošlogodišnjoj ploči 'Only In Dreams', na kojoj se bend nakon razbarušenijeg i zaigranijeg debija 'I Will Be' okrenuo prema nadograđenom setu stilova u kojem mjesta ima i za tough-girl rock The Pretendersa, ali i za žudnju onkraj sna jednih Mazzy Star. 'Coming Down', jedinu zakonsku nasljednicu 'Fade Into You', nažalost ipak nisu odsvirale, koncentrirajući se na poletnije komade kao što su 'Bhang Bhang, I'm A Burnout' ili 'Always Looking', od kojih su predah pružale predstavljanjem triju potpuno novih pjesama s nadolazećeg EP-ja 'End Of Daze', čije naslove znam zato jer je Matej od ton majstorice užicao precizno posloženu set listu, a koje, baš kao i najnovija 'Lavender Haze', nastavljaju s bendovim jahanjem melankoličnih valova. Svirajući muziku koja je davno upala u kazan pun šećerne pjene, pa koja danas u kojem god obličju svejedno uvijek zvuči kao izazivačica ušnog karijesa, Dum Dum Girls bi glomaznijim koncertom doista negativno utjecale na mentalnu stabilnost svojih slušatelja, zbog čega meni osobno njihovo povlačenje sa stejdža nakon nepunih pedeset minuta svirke nipošto nije djelovalo prerano, a bis na kojem su izvele sjajne 'Wasted Away' i 'Jail La La', svoje porinuće u svijet nešto širi od nezavisne kalifornijske scene, bio je sasvim zaslužen. Bomboni su ionako bili slađi kada bi se mama smilovala, a ne kada bismo ih ukrali iz ormara i cijelu kesicu slistili u petnaest minuta. Set lista: Mine Tonight – He Gets Me High – Catholicked – I Will Be – Bhang Bhang, I'm A Burnout – Bedroom Eyes – Hold Your Hand – Heartbeat (Take It Away) – Season In Hell – Rest Of Our Lives – I Got Nothing – Always Looking – Lavender Haze – Sight Of You – BIS: Wasted Away – Jail La La

Foto: Lastfm