Kao i svaki tinejdžer koji je odrastao u sklopu zapadne civilizacije, jednog dana sam dobio fiks ideju da ću naučiti svirati gitaru. Vođen pretpostavkom da ne može biti toliko teško čačkati po žicama nabavio sam si akustičnu gitaru. Tek kada ne uspiješ spojiti dva akorda nakon višednevnog mučenja, shvatiš pravu veličinu ljudi poput Joe Satrianija i ostalih gitarističkih virtuoza. Njihovi koncerti nerijetko se pretvaraju u masovne instrukcije gdje publiku skoro isključivo čine gitaristi i oni koji bi to željeli postati. Tim više sam bio iznenađen popunjenošću velikog pogona Tvornice koji je blago rečeno pucao po šavovima.

Ja inače patim od toga da volim na koncerte doći na vrijeme i to je jedini razlog zašto sam uhvatio nastup predgrupe, s obzirom na to da nigdje na internetu nije spomenuto da ista postoji. Manjim istraživanjem nakon nastupa zaključio sam da se radi o Žanamari &  J'Animals koji su pružili vrlo kvalitetnu ali nezanimljivu svirku. Moje praćenje domaće scene uglavnom se svodi na bendove u rangu Mašinka ili ako se osjećam profinjeno Muscle Tribe Of Danger And Excellence, čija se tehnička profinjenost može smatrati prosječnom u najboljem slučaju. J' Animals svirački su gledano miljama ispred svih tih bendova ali ničim se ne ističu niti tjeraju slušatelja na daljine proučavanje. Kada se tome pridoda kontrast između Žanamari i ostatka benda, situacija postaje blago komična. Žanamari je mamila uzdahe dominantno muške publike i pjevala sladunjave balade o ljubavi dok je recimo gitarista izgledao kao pridruženi član Šanka, u svojoj Bad Religion majici bacao se po pozornici i divljački mlatio po gitari u čučanj pozi tako svojstvenoj ekstremnim metal bendovima.

Nakon sto su Žanamari i metalci završili svoj nastup, manja horda tehničara obrušila se na pozornicu, oboružana brojnim  pedalama za efekte. Znaš da si zajeban gitarista kad ti nožna koordinacija postane ozbiljna stavka tijekom sviranja, jer se inače jako lagano izgubiš među svom tom opremom  razbacanom po podu. U maniri velikih rock sastava pozornicom su dominirala bubnjevi koji su se rasprostirali na par kvadratnih metara i cijeli niz reflektora strateški raspoređenih za maksimalno povećanje koncertnog doživljaja.

Čim se Joe Satriani pojavio na pozornici s pratećim bendom odmah se dalo primijetiti da on stvarno nosi tamne sunčane naočale tijekom cijelog nastupa. Meni iskreno nije jasno kako on išta vidi a kamoli uspijeva svirati, valjda se ovdje radi o osobi kojoj je gitara ionako odavno postala produžetak vlastitog tijela. Mala ćelava pojava koja vizualno podsjeća na Mobyja tako se bez prevelikih teatralnost odmah bacila na prvu stvar i demonstrirala tehniku koja je dozlaboga impresivna. Nažalost nakon početnog ushićenja na vidjelo je došao i glavni nedostatak ovakvih nastupa. Jednom kada prođe to prvo oduševljene i nevjerica dok gledaš ruke koje brzinom munje lete po gitari, shvatiš da je to zapravo sve sto imaš za proučavati. Tijekom skoro dva i pol sata nastupa dotakao se svakog tipa muzike znanog čovjeku te suvereno demonstrirao da s tehničke strane svaki od tih pravaca svira kvalitetnije od bendova koji su svoj cijeli život posvetili izučavanja jednog žanra, ali sve to djelovalo je više kao demonstracija moći a ne konstrukcija pjesme. U prilog tome ide i svirka pratećeg benda, koji je većinu vremena samo držao tempo, tek povremeno iskačući iz rutine da podsjete da su i oni vrhunski svirači.

Ljepota bendova poput Dinosaur Jr. ili Converge jest u tome sto oni sadrže izvanredne gitariste, ali oni svoje sviranje prilagođavaju pjesmi , dok Satriani i ekipa primarno razmišljaju o gitari a tek onda stvore ostatak zvuka čisto da popune prostor. Takav apsurdni način sviranja usavršili su Yngwie Malmsteen i Paul Gilbert, gdje bilo kakav govor o pjesmi u klasičnom smislu te riječi gubi smisao. Satriani ipak ne odlazi u takve ekstreme, te na moment demonstrira da je itekako sposoban stvoriti zanimljivu i pristupačnu pjesmu. Unatoč tome konačni rezultat je svirka koja je vjerojatno beskrajno interesantna zaljubljenicima u sviranje gitare, ali nama ostalim običnim smrtnicima to vrlo brzo dosadi.

Po reakciji publike bilo je jasno da se ostatak Tvornice ne slaže sa mnom, jer ih je Satriani svakom novom solažom bacao u euforiji i trans. Kako je u publici kronično falilo žena, ako izuzmemo njih par koje su došle kao vjerna pratnja testosteronskoj polovici, i predmeti koji su letjeli na pozornicu bili su atipični za rock koncert. Tako je popularni grudnjak zamijenila znojem natopljena muška majica koju je Satriani, na njegovu pohvalu, ipak objesio o svoju gitaru tijekom bisa. Koncert se na kraju pokazao kao religijski doživljaj za sve zaljubljenike u žice koje život znaci, ali i dokazao da je potrebno malo više od same virtuoznost da bi ostao u sjećanju ljudi koji u muzici traže vise od tehničkog savršenstva.