The Knife u Milanu. Koja jebena prijevara.

Da se razumijemo, dojam je time gori što sam proputovao 1300-ak kilometara te platio koncert i pripadajuću cugu po talijanskim cijenama, ali za ovo što sam jučer doživio od jednog od (dosad) dražih mi bendova, za to nema isprike.

Prvo da postavimo gabarite očekivanja. The Knife postoji od 1999. godine, a dosad su imali samo jednu jedinu turneju, 2006. Ta turneja iznjedrila je live album + DVD koji je stvarno prekrasan spoj glazbe i vizuala. Prethodni "Silent Shout" album, ne vjerujete li meni kojem je (dosad bio) među top dvadesetak najboljih albuma uopće, ishvališe razni pićforci i ostali samim desetkama, a taj je live album mnogim fanovima utisnuo u mozak činjenicu da je The Knife nešto što se apsolutno, pod svaku cijenu mora vidjeti u živo.

Netko će tajnovitost dua koji stoji iza glazbe, a koji se pak dugo u javnosti pojavljivao samo pod maskama, nazvati pozerstvom, ali cijela kombinacija mistike, elektronike koja zvuči trendi a ipak ne robuje trendovima, stvarno odličnih pjesama te prekrasnog glasa Karin Dreijer Andersson, rezultirala je grupom od koje očekujete nešto stvarno posebno. Koncert u Milanu, 29. travnja, jedan od prvih koncerata na novoj turneji "Shaking the Habitual", kojom se promovira istoimeni album, bio je, ništa čudno, tjednima rasprodan. Kad imate bend koji u 14 godina odsvira sve skupa 22 giga, ljudi to stvarno žele vidjeti, jer tko zna kad će opet biti prilika.

Stvari su krenule u posve neočekivanom smjeru već kad je umjesto The Knife s druge strane milanskog Alcatraza počela skakutati neka šarena nakaza. To vam je, dragi moji, bio ni više ni manje nego animator - tipa, netko tko 'podiže' publiku prije nastupa main acta. Dakle tip preko standardno klupskih hitova tipa Goldfrapp izvan ritma uzvikuje 'go, go, go' i 'I'm alive and I'm not afraid to die', a meni se u glavi roje misli: Zašto nas ovaj retaj pokušava oznojiti prije koncerta jebenih The Knife? Da nije menadžment benda uvjetovao ovako neki užas, a oni to nisu mogli odbiti zbog nekog davno potpisanog, kretenskog ugovora? Možda je sve ovo ironična uvertira u nešto što će zvučati potpuno drugačije?

Mala digresija: sve ove spodobe koje sam i koje ću spomenuti, kao i koncepti iza ovog čemu sam prisustvovao, imaju imena, riječ je navodno o nekom feminizmu, ali namjerno ne želim ni sebe ni vas informirati, jer iskreno, koga boli kurac? Očekujem mračni, jebeni, epski, legendarno ozvučen, još legendarnije osvijetljen, nepodilazeći, ali ipak savršen koncert a ne neko preseravanje. Kraj digresije.

Uglavnom, tip je nakon pola sata konačno otpilio, a na pozornicu izlaze The Knife, sedam njih. Atmosfera se mijenja, sve je u mraku, zlatne kukuljice, čudni instrumenti, rekoh, to je to. Konačno.

Nažalost, nakon prve dvije stvari koje zvuči otprilike kako bi The Knife trebali zvučati, samo s ne baš predobrim zvukom i malo traljavo (oprostit ćemo im, ipak su to The Knife), ide odbacivanje odora, instrumenti se miču sa strane, i kreće - ples.

Jebeni ples. Dakle, zamislite ovo: glazba se prebacuje na matricu (zakleo bih se da nitko od nazočnih na pozornici niti ne pjeva), a ekipa pleše, i to loše. Koreografija je otužna, izvedba jeziva. Puštaju se uglavnom nove stvari od The Knifea, a 'ideje' na pozornici se izmjenjuju, s tim da sve zvuči otprilike kao da djeci u osnovnjaku date da naprave plesnu predstavu na temi The Knife. Čak su i zlatni kostimi ružni i bezvezni.

Neću dalje kopati po bolnim sjećanjima, dajem samo još jedan (od bezbroj) primjer kako je to glupavo sinoć izgledalo.

Na jednoj pjesmi veseljaci na stejdžu se umrtvi u jednoj pozi i dobrih 5 minuta stoji bez da se itko miče (jasno, nitko ništa ne svira niti pjeva). Onda iznenada padaju u harlem shake-style euforiju i počnu se trzati, što traje idućih 3 minute.

Ima tu, a to je možda i najbolnije, i OK momenata (ne dobrih, samo OK), recimo jednu pjesmu Karin odsvira i otpjeva (valjda) solo na klavijaturama. Nažalost, jedino što takvi momenti postižu jest da posve odbacuju mogućnost da je sve skupa samo čista zajebancija, a da The Knife toliko mrze svoju publiku da ih na ovaj način žele zajebati. Na neki perfidan način, volio bih da je tako; to bi značilo da iza ovog kaosa postoji red i smisao, koliko god malevolentan bio.

E da, i koga zanima (meni nije zanimalo nakon pola sata ove torture), nisu svirali ni jebeni "Heartbeats".

Koncert završava tehno-obradom "Silent Shout", nakon čega nam The Knife veselo mašu, odlaze bez mogućnosti bisa (sumnjam da bi ga itko tražio), a nastavlja se neka random elektroničica, klase Zrće.

Prilično je nevjerojatno da bend s kreditima kakve imaju stvarno rijetki uspije sve to uništiti u nešto manje od dva sata danceokea, kako se to službeno zove, no bome su uspjeli. Za fanove, ovaj koncert je bio ekvivalent toga da se Syd Barrett digne iz mrtvih i Pink Floyd naprave povratnički koncert ali na njemu sviraju isključivo reggae obrade vlastitih pjesama, na tamburicama, praćene opernim zborom. Jednom riječju: Jezivo.

Ukoliko nakon ovog teksta još imate hrabrosti vidjeti The Knife uživo, javite mi se. Razmišljam o tome da pokrenem neku support grupu.