Ovo je bila dobra koncertna godina, pogotovo za fanove žestoke muzike. Neovisno o tome koji žanr ili podžanr volite, a barem ih žestoka muzika ima 147, našlo se par koncerta za svakoga. Pankeri su konačno dočekali Suicidal Tendencies i Dropkick Muryphse, metalci su na tjednoj bazi mogli birati što će slušati, post rockeri su dobili Rosettu i maybeshewill, a čak se i Orgcore dječurlija poput mene veselila na Nothingtonu i Cobra Skullsima. Koncert Convergea, zajedno s dosta jakim pratećim imenima, najavljivan je kao hardcore fešta s kojom će se završiti godina. Iako je izostao hype koji prati eksponiranije bendove kada dođu svirati u Tvornicu ili neki od većih koncertnih prostora, mislim da nije postojala osoba koja prati zbivanja, a da nije znala za koncert.

Par sati prije početka nastupa, proširila se vijest da The Secret neće nastupiti. Kako se radi o talijanskom bendu, tragedija nije toliko velika. Doći će oni već, nije baš da su udaljeni pola kontinenta od Zagreba. Ono što jest tragično razlog je njihovog nedolaženja. Ne mogu sa sigurnošću tvrditi, ali koliko sam čuo opet je bilo problema na granici. Zapravo je i nevažno u ovom konkretnom slučaju, jer da se ispostavi da ta informacija i nije istinita, to ne umanjuje činjenicu da se hrvatski granični policajci svjetski trude da useru što je više koncerata godišnje. Ne prođe tjedan, a da neki bend ne ostane na granici, ili da po Facebooku šire informacije da su dobili rektalni pregled na hrvatskoj granici. Ne znam razlog takvoj revnosti, ali kao zemlja koja promiče znanje i kulturu, to si ne bi smjeli dopustiti. Kultura je ipak malo više od domjenaka u Klovićevim dvorima.

Prelazeći na vedrije teme, ili još depresivnije, A Storm of Light počeo je svoj nastup točno po planu pred ugodnom popunjenom Močvarom. Kombinacija hladnog vremena i kvalitetnih bendova osigurala je da i predgrupe sviraju pred dosta ljudi. Ne razumijem se dovoljno u metal da mogu prepoznati razliku između Norwegian Death Metala i Finish Folk Metala, ali ako bi već morao kategorizirati A Storm Of Light svrstao bi ih u neki miks doom i sludge metala. Svoj nastup odredili su dosta korektno, iako se muzički nisu ničim istaknuli od sličnih bendova. Imali su par zanimljivih detalja, poput projektora koji je iza njihovih leđa kroz cijeli nastup prikazivao scene holokausta, patnje, ratova i ostalih pozitivnih prizora. Gitaristica, koja je mamila uzdahe muškog djela publike, osvojila me majicom Bolt Throwera. Znam da je metal koncert zadnje mjesto za razgovarat o modi, ali kao velikog fana Warhammera takvi detalji me vesele.

Ono što se bendu može i mora zamjeriti apsolutni je nedostatak interakcije s publikom. Znam da je ovo jako mračna i depresivna muzika, ali barem pozdravi publiku. Na kasnijim nastupima se bend vrtio oko pozornice i očito se dobro zabavljao, tako da pretpostavljam da je asocijalnost dio imidža, ali to ih i dalje ne opravdava.

Nakon njih na pozornicu su se popeli Touche Amore, i po reakciji okupljenih čovjek bi pomislio da se radi o headlinerima. Uloga Touche Amorea na ovoj turneji, bila je da privuku mlađe klince koji bi inače zaobišli bend poput Convergea. Strategija je očito upalila, jer je dobar dio prvih redova bio popunjen srednjoškolkama. Nikako time ne želim omalovažavati bend, uostalom trebalo im je otprilike jedna minuta da dokažu da je njihova verzija hardcorea itekako legitimna. Ja ih osobno ne pušim previše, imaju par izvanrednih stvari poput "~" ili "Suckerfish", ali i dosta nepotrebnog filera. Otvorili su s upravo spomenutom "~", koja zavara čovjeka s laganim uvodom a onda se obruši na njega neviđenom silinom.

Količina energije koju ovaj bend posjeduje naprosto je nevjerojatna. Na početku sam bio skeptičan kad su im po rasporedu dali 35 minuta, ali ovako je ispala savršena doza. Bez nepotrebnih pauza, dugih govora i teatralnosti, odradili su vrhunski nastup. Većina bendova na turneji reći će da im je baš taj nastup najdraži, i kako beskrajno vole državu u kojoj se trenutačno nalazi, ali kod ovih se vidi iskrenosti u takvim parolama. Unijeli su maksimum u svaku pjesmu, što je publika dostojno popratila i napravili rijetko viđeni kaos. Barem na pet minuta Močvara se pretvorila u neku od mitskih podruma i rupu diljem Amerike, gdje su početkom osamdesetih bendovi poput Black Flaga, Adolescents ili Minor Threata stvarili ovaj tip muzike. Završna "Honest Sleep" rezultirala je manjim desantom na pozornicu, i kolektivnim padom natrag u publiku, te dokazala da čak i kada bend nije nešto pretjerano poseban u studiju sve to može nadoknaditi dobrim nastupom.

Prije nego se osvrnem na nastup Convergea, trebao bi napomenuti jednu stvar. Ja sam dosta sitna osoba, i u načelu izbjegavam moshanje jer sam regularno najmanji u publici. Treba se pojaviti izvanredan bend da me natjera da se bacim među ćelave nabildane frajere. No, sredinom prve pjesme Convergea već sam skoro dvaput izgubio tenisicu i letio po publici kao loptica u fliperu. To je takav tip benda. Nebitno je jeste li obožavatelj ili slučajni prolaznik, oni će vas napuniti adrenalinom kao rijetko tko drugi. Nevjerojatno zvuči, ali tome i ide prilog što nitko, čak ni najzagriženiji fanovi, ne kuži kaj pjevač pjeva. Očito je da je pola Močvare znalo tekstove svake pjesme i svaki put kada bi Jacob Bannon gurnuo mikrofon u publiku 12 najbližih ljudi bi mu vrištalo riječi nazad. Unatoč tome, on je mogao cijeli koncert recitirati švedske brojalice, ne bi se primijetila razlika. Ovako iz njega izlaze neartikulirani zvukovi koje te samo još više potiču da vrištiš neovisno o tome da li upoznat s tekstom ili ne.

Converge postoji već dva desetljeća i na njima se to vidi. Svaki pokret, interakcija s publikom i improvizacija rezultat je tisuća odrađenih koncerata. Koncert je obilovao stereotipnim metalcore momentima, poput uvijek omiljene Isus poze koju pjevači zauzimaju ili stalnim nepotrebnim dizanjem instrumenata u zrak, ali to im se ne smije uzeti za zlo. Reći za Converge da su stereotipni metalcore bend, je kao da kažeš da su Beatlesi svirali stereotipni pop. Ono što hoću reći jest da se ovdje radi o bendu koji je, ako već nije izmislio, onda pretvorio metalcore u žanr kakav je danas.

Jedina ozbiljna zamjerka koju sam ja mogao naći, jest da je gitara bila pretiha. Dok je ostatak benda letio i bacao se po pozornici, gitarist Kurt Ballou, koji je bio zaguram u kut i izgledao kao gitarski tehničar, izvodio je impresivne solaže i rifove koji su se izgubili u zvučnom zidu benda. Kroz nekih sedamdesetak minuta bend je prošao kroz dvadesetak stvari. Upoznat sam jedino s ovogodišnjim izvrsnim albumom "All We Love We Live Behind" pa mogu reći da su odsvirali sve bitnije pjesme s albuma poput "Aimless Arrow" ,"trespasses" i "All We Love We Live Behind".

Ovakav tip muzike nije za svakoga. Savršeno je prihvatljivo da se metalcore neće svidjeti mnogima, ali kada se pojavi bend koji je ovoliko tehnički impresivan i posjeduje toliko snažnu prisutnost na pozornici, to se mora poštovati. Ako zbog ničeg drugog, treba skinuti kapu Jacob Bannonu, čovjeku koji više nije ni mlad, što nije stao ni na sekundu nakon što ga je neki pijani kreten razrezao bocom. Hardcore događaj godine.

Također, anketirajući par ljudi, došao sam do zaključka da je ovo setlista: Concubine, Heartache, Dark Horse, Heartless, Aimless Arrow, Trespasses, Bitter and Then Some, All We Love We Leave Behind, Sadness Comes Home, Glacial Pace, Cutter, Worms Will Feed/Rats Will Feast, On My Shield, Damages, Axe to Fall, Empty on the Inside, Eagles Become Vultures, The Broken Vow, First Light, Last Light