Ekstremni oblici muzičkih supkultura uvijek su bili zanimljivi za promatrati. Nedavno sam žrtvovao sat vremena i pogledao dokumentarac o fanovima Insane Clown Posse zvanim Juggalos. Unatoč tome što ih FBI doživljava toliko opasnima da ih je klasificirao kao bandu, lagano se sprdati s njihovom kulturom življenja. Provode vrijeme obučeni u kombinaciju klauna, hip hopera i teže američke seljačine s dubokog Juga. Na koncertima se polijevaju energetskim napitcima i žive jedino za godišnje okupljanje zvano "Gathering Of The Juggalos". Sve to djeluje kao scena izrezana iz filma "Idiokracija", ali u jednom trenutku shvatiš da njima ništa ne fali u životu. Slična je situacija i s pokretom zvanim New York Hardcore. Nepotrebni izljevi testosterona, šilterice, košarkaški dresovi i breakdownovi u gotovo svakoj pjesmi možda djeluju smiješno, ali ti ljudi znaju napraviti dobar koncert, a to se pokazalo i ovaj put.

Uloga domaćeg benda pala je na Declaration. Od cijelog novog vala hrvatskih melodic hardcore bendova, oni su došli najbliže da uspješno kopiraju američki zvuk. Ne znam točno odrediti o čemu se radi, ali gotovo svi hrvatski punk bendovi imaju taj neki prepoznatljiv zvuk gdje ih bez sumnje možeš geografski smjestiti na Balkan, premda ih prije nikad nisi čuo nit' znaš odakle su. Ovisno o tome koliko su nekome izraženi nacionalistički stavovi, možda će ga i zasmetati kompletno zanemarivanje svojeg porijekla, ali bilo je zanimljivo slušati hrvatski bend koji je bez problema mogao doći iz Bostona ili Richmonda. Najviše su posjetili na No Trigger, meni možda i trenutačno najkvalitetniji bend žanra, tako da im je nastup bio za svaku pohvalu. Jedino je bilo naporno slušati zahvale svima i svakome nakon svake pjesme. Znam da je ovo hardcore i da tu podržavanje scene igra veliku ulogu, ali kada se sedmi put zahvališ organizatoru onda si ga malo pretjerao.

Za razliku od njih Nations Afire uspjeli su razočarati u svakom pogledu. Nije mi jasno kako bend sastavljen od članova Rise Against, Ignite i Death By Stereo može svirati ovako neinspiriranu i dosadnu muziku. U bendu imaš gitarista koji je svirao na dva podcijenjena albuma, isključivo komercijalno gledano, najpopularnijeg hardcore benda uopće, i ovo je maksimum koji možeš napraviti? Pjevač i gitarista Nick Hill, osim što lići na country superzvijezdu Toby Keitha, sebe doživljava kao neku veliku rock zvijezdu. Cijeli nastup proveo je mašući svojima šiškama , i pozirajući za fotografa u prvom redu. Pred kraj nastupa više ne bih bio iznenađen da je počeo letjeti vatromet iz bubnjeva. Sve to skupa ne bi me zasmetalo da se nisu dotakli Social Distortiona i njihove "Don't Drag Me Down" koju su kompletno unakazili.

Sva sreća pa nije trebalo dugo da nastup Nations Afire padne u zaborav. Poluprazan prostor Mochvare napunio se do vrha u toj kratkoj pauzi koliko je trebalo H2O da poslože opremu. U trenutku kada je Toby Morse izletio na pozornicu i bend krenuo sa "Still Here" cijeli prostor jednostavno je eksplodirao. Iz pjesme u pjesmu publika je djelovala kao more tijela koje se svako malo prelije na pozornicu u nadi da će oteti neki od mikrofona. U to ime treba spomenuti neopjevanog junaka večeri. Za vrijeme cijelog nastupa roadie benda trčao je po pozornici i spašavao opremu od nekontrolirane pijane gomile, te je vjerojatno potrošio više kalorija nego ostatak benda zajedno.

Za razliku od svojih idola Madball, Agnostic Front i ostalih velikana prve generacije NYHCa, H2O svoju verziju hardcorea sviraju s većim naglaskom na melodiju i pop elemente, dok im metal strana hardcorea ne dolazi toliko do izražaja. Konačni rezultat mnogo je ugodniji za slušati od beskonačnih breakdownova spomenutih bendova. Na setlisti se našlo dosta mjesta za obrade ili barem isječke tuđih pjesama, što je i razumljvo jer je zadnji album benda bio sastavljen isključivo od obrada. Tako smo tijekom "Family Tree" dobili Fugazijev "Waiting Room", otpjevan od strane gitarista, simpatičnog djedice koji djeluje kao da je jedno desetak godina stariji od ostatka benda. Upravo su Madball i Sick Of It All dobili kompletne obrade, ali ih ne slušam dovoljno da bih znao reći o kojim stvarima se radi.

Dosta kratki nastup, čak i za hardcore bend završili su sa "What Happened", svojevrsnim pandamom Pennywisevom "Bro Hymmn". Upravo je "What Happened" najbolje demonstrirao samu srž NYHCa. Svašta im se može prigovoriti, od toga da je gitarista imao zlatan sat, kojeg se ni Mamić ne bi posramio, dok je nosio majicu humanitarne udruge do toga da gaje veoma mačističke i elitističke stavove. Unatoč tome stvorili su jednu atmosferu gdje se čovjek stvarno mogao osjećati kao dio jedne velike svjetske obitelji.

Setlista (fali par stvari): Still Here, Nothing To Prove, Family Tree, Guilty By Association,One Life One Chance,Fairweather Friend,1995,Sick Of It All obrada, Five Year Plan,Everready,F.T.T.W,Madball obrada,What Happened