Iako bi išta manje od rasprodanoga kluba, kako sam to procijenio u prethodnom izvještaju, bio kiks teške kategorije, sinoć i zapravo potpuno rasprodan klub – čije se događajne paralele osobno uopće ne sjećam na ovakvom tipu koncerta – ipak nije bio tek normalno stanje stvari, očekivano ispunjenje nužnog minimuma. Ne, bio je to trijumf teške kategorije, kako onaj ovoga predivnog benda Japandroids, koji upravo jaše nezaustavljiv val vladanja nepresušnim škrinjama troakordnoga blaga rokenrola, tako i pobjeda zagrebačke muzičke publike, koja još uvijek zna prepoznati fantastičan bend, ako je to ikad uopće i bilo sporno. Sardinirani Purgeraj sinoć se tako ovosezonskom premijerom upisao u poprišta najboljih koncerata ikada odsviranih u Zagrebu, barem otkako metropolu svojim domom nazivam i sam. Ako ste pripadnik mlađih generacija, ili ste jednostavno na neki od njih opravdano ili neopravdano bili spriječeni otići, o kojim ste koncertima dosad slušali kao o temeljnim mitovima scene? Thermalsi svaki put, ali najviše 2006.? FOTL prije tri godine? Prvi Marah ili prvi The National? Cave u Lisinskom? Još i prije, Fugazi, Mega City Four ili Ride u osvit rata? Azra u Kulušiću? Onaj polutajni akustični nastup Arcade Fire u kafiću poslije nastupa na INmusicu, na koji su bili pozvani samo rijetki? Dobrome dijelu tih svirki sam prisustvovao, drugome dobrome nisam, ali bez ikakvih uvijanja mogu i smijem reći kako su Japandroids sinoć u najmanju ruku odsvirali makar pandan svakome, i to ne samo od navedenih. Ne vjerujte onima koji vam kažu suprotno. Ne vjerujte im uopće, ni o čemu. Nemojte više nikad ni pričati s njima.

Naime, već sam sinoć, dok su pojačala još brujala ostacima neuništive grmljavine, a kondenzirana se vlaga još uvijek spuštala s niskog stropa kluba, čuo potpuno mi neshvatljivih komentara kako bi možda i bilo odlično da se nije sviralo u Purgeraju (naravno, tako ga nastavljam zvati; koliko sam skužio, NKC Park je isključivo prostor poviše Purgeraja, a odluka o biranju mjesta svirke ovisit će o organizatorovoj procjeni posjeta). Većina ljudi s kojima sam o tome razgovarao Purgeraj pretjerano ne voli, niti kao klub adekvatan za rock koncerte, niti kao mjesto smješteno u tome nesretnom parku često neugodne atmosfere; oko mnoštva se toga mogu složiti sa svima njima. Ali ako ikad dođe dan u kojem će mi dimenzije kluba ili taj olinjali mit o lošem zvuku (mislim, koji jebeni loš zvuk, jel čuješ gitare, jel čuješ lupanje, šta ti još treba?) postati važniji od pjesama koje čujem ne samo ušima nego i cijelim tijelom, koje dišem umjesto zraka pa onda isparavam umjesto znoja, i koje mi posljednjih mjeseci moj cijeli život vezan za glazbu prepričavaju zanimljivije, legendarnije i zabavnije od onoga kakav je zapravo bio, pošaljite me u Sibir seoske folkoteke i nonstop 24-7 mi puštajte Deep Purple! Zluradost primjećivanja nedorađenih tehnikalija, pa čak i primjerena zamjerka stajanju redara na sredini prvog reda, te posljedično pridavanje prioriteta trenutačnoj ambalaži nad vječnom muzikom, gotovo pa je analogna čak i ne pretjerano skrivenim željama mnogih da nogometna repka čim prije naniže nekoliko poraza, da se riješimo Štimca. Ja bih radije da se sa Štimcem plasiramo u Brazil, ali možda sam tek zavedeni mamlaz.

Jedini minus sinoćnjeg slavlja bila je njegova rasprodanost, u smislu da mi je doista žao vrlo velike gomile ljudi koji su izvisili ulaznice koje su planirali klasično kupiti na ulazu u klub. Ne želim ni pretpostavljati vlastitu reakciju u sličnoj situaciji. Ali, da sad baš ne ispadne da im dosipam soli na ranu, činjenica jest da su, po nekoj logici, oni koji na vrijeme otiđu po svoje ulaznice oni kojima ne pada na pamet propustiti koncert, logika dalje kaže onda ujedno i obožavatelji grupe. Naravno da je u klubu sigurno bilo i slučajnih prolaznika i zaintrigiranih dežurnih pretplatnika, ali već se tijekom uvodne 'The Boys Are Leaving Town' razjasnilo kako je barem samo prednja polovica prostora bila nakrcana dobrim do najboljim poznavateljima bendova rada, koji su se već do 'Younger Us' otpustili u poštenu razgaljenu šutku kojoj sam se i sam pridružio, da bih ostatak koncerta ipak proveo u nešto malo udaljenijem rovu. Vjerujem da su neprekidan vrtlog razbacane ekipe i kaos ruku koje su refrene pratile kao što na stadionima u zrak podižu navijačke pjesme u gledanju i slušanju omeli povučenije posjetitelje, ali tako to naprosto mora biti. Odnosno, ne mora, ali je ljepše i luđe kad jest, kad bend koji ionako ne poznaje koncept kočnice i povremenog suzdržavanja osjeti dužnost izjednačavanja energije koju će sa stejdža vratiti dolje u publiku s onom koju raspjevana horda katapultira gore prema njima. Nas je bilo najmanje 200, a njih su samo dvojica, pa ne čudi da je Brianu kaiš gitare konstantno spadao s potpuno mokrog ramena košulje.

U oduševljenom izvještaju s ljubljanskoga koncerta pretpostavio sam i upravo to, kako bi se barem poduplavanje broja nazočnih trebalo odraziti i na uvjerljivost benda, iako je i tada i sada bilo nemoguće zamisliti da Japandroids uopće ikako, pod ikakvim uvjetima, mogu biti i još bolji. Za usporedbe s tim ljubljanskim koncertom zapravo uopće nema potrebe, jer je šačica ljudi koja je slušala obje svirke tek minorna slučajnost – jedino je bend sam taj koji je prisutan na svakome svojem koncertu, i baš zato svaki od njih mora odsvirati što najbolje može, da bi se prikladno odužio svakoj od kupljenih ulaznica. Samo što je u Zagrebu doista bilo bolje makar za to epsko ludilo krcatosti, jer su pjesme koje jurcaju na pogonsko gorivo ooooooooo refrena ipak žešće i šire te grle čvršće kada te iste refrene odrađuje brojnim pankerskim koncertima školovan zbor više desetaka članova, u rasponu od srednjoškolskog pomlatka do iskusnjara tipa Holiga ili Bojan Stilin, a ne samo sjajni bubnjar David. Isto tako, moram napomenuti i kako sam cijepljen od nesvakidašnjeg uzbuđenja koje sam prije nekoliko dana osjećao čekajući svoj novi najdraži bend mogao staloženije primijetiti nepotreban pad u tempu kod izvođenja medleyja 'Crazy/Forever' i 'Sovereignty', koje se, doduše, nisu morale toliko izostaviti iz repertoara, koliko u set listi zapravo postoje prikladnije im strukturne pozicije. Srećom, to je smanjivanje furioznosti nadoknadilo omeđivanje tih dvaju pjesama možda i dvama najvećim bendovim ubodima, očajničkom života gladnom himnom 'The House That Heaven Built' te tetoviranjem Njezinog imena u srce u real-timeu 'Continuous Thunder', posvećeno najs kidsima koje su nekidan upoznali u Ljubljani. Razočaran odjebom koji mu je Brian uvalio po penjanju na pozornicu, mislim da bi se opasni hahar Matej trebao pomiriti sa spoznajom da ga ovaj jednostavno nije prepoznao. Jebiga, prika.

Za razliku od dvaju ukorenih, inače jako pristojnih pjesama, ostatak izrazito dobre nastupne ploče 'Post-Nothing' u nosive je potpornje cjelovečernjeg programa, aktualni 'Celebration Rock' i njegovo monumentalno navijanje za život i ljubav, uklopljen umješno, osvjetljujući poveznice između njegovog tanjeg, hrskavijeg indie/postpunka i novopronađene čistoće izvora dvije nezaustavljive rijeke, pankerske beskompromisnosti i rokerske romantičnosti. Gornju zamjerku na stranu, ovakva je set lista sposobna ovaj bend učiniti još golemijim i još simpatičnijim, zbog čega osobno potpuno podupirem odluku da sviraju identičan popis i raspored pjesama kao u Ljubljani. Očito je da se u njoj trenutačno osjećaju najsigurnije, a mislim da više nitko ne pije priče po kojima planiranje, za razliku od spontanosti, nije pank. Ovo je profesionalnost kakvu poštujem – jednako kao i Brianovo odbijanje dodatno ponuđenih tura tekile pred ljubljanski koncert, da se ne ubije pred nastup – profesionalnost koja je poštenje da se ljudima koji te žele vidjeti i slušati ponudi upravo ono što žele vidjeti i slušati, ili barem najbliže tome što se može doći. A poštenje jest pank, ali i mnogo više, temeljna pristojnost među ljudskim bićima. Svi mi slušamo i muzičare koji su potpuni kreteni, ali meni je još uvijek drago primijetiti nečiju dobrodušnost. Kako je otprilike pripomenuo legenda Lale: Problem ovih tipova je što izgledaju toliko pristupačni i normalni da će im se sad prikačit svi kreteni u klubu. Uključujući i mene!

Nešto sitno više od devedeset minuta svirke za šesnaest izvedenih pjesama daleko nadmašuje i ne samo pankerske standarde, pogotovo kada uzmemo u obzir kako pjesme Japandroidsa u sebi sažimaju toliko eksplozivne strasti i opasne energije kakve doktori inače preporučuju u primjetno malim dozama. Ne samo žanrovski, one i svojom esencijom zvuče kao da bi trebale trajati tek dvije, najviše dvije i pol minute, dok ih Brian i David u pravilu razvuku i debelo preko četiri minute trajanja. To što se ni u jednom trenutku ne osjeti prekoračivanje dobrog ukusa ili preporučljivih formi je skladateljski i izvođački uspjeh skromnih momaka koji katkad pate i od viška samokontrole i manjka samopouzdanja. Međutim, to je zapravo tek nuspojava primarne, neizostavne odrednice njihovih pjesama, koje dulje traju zato što, osim površinski, nemaju mnogo toga zajedničkog sa žanrovskim kolegicama koje se s jednog dvominutnog tuluma brzo prebacuju na drugi. Japandroids su bend sjećanja na mladost, svijesti kako će dani i godine pred njima materijale iz kojih su crpili svoje dosadašnje pjesme pružati sve rjeđe, potrebe da se zgode kojih se bez ikakvog konkretnog ali zato sa svim važnim razlozima sjećamo kao najboljih trenutaka u životu dokumentiraju u cijelosti i ospomeniče za vječnost. Zato se ti trenuci cijede do samoga kraja – novih neće biti pa stare moramo ponovno proživjeti – i zato se te pjesme uspijevaju nastaviti upravo tamo gdje njihove krajeve očekujemo instinktivno, želeći da smo u krivu i da potraju još malo. Japandroids mi ispunjavaju upravo tu i sve slične želje.

Možda vam, takvi kakvi su sada i takvi kakvi su meni, Japandroids u ovom trenutku naprosto ne trebaju, ali priuštite ih si sada da poslije ne bude kasno. Zapravo, ne moraju to biti oni, ali dajte si nabavite ovakav bend, bend uz koji se i u svojoj 32. godini mogu osjećati normalno i primjereno svojoj dobi, i to točno takvoj u kakvu sam izrastao upravo ja sam, sa svim onim što sam bio, a ne prosjek kojem htio-ne htio pripadam. Set lista: The Boys Are Leaving Town – Adrenaline Nightshift – Younger Us – To Hell With Good Intentions – Fire's Highway – Heart Sweats – The Nights Of Wine And Roses – Rockers East Vancouver – Evil's Sway – Wet Hair – The House That Heaven Built – Crazy/Forever – Sovereignty – Continuous Thunder – Young Hearts Spark Fire – For The Love Of Ivy

Foto: Lastfm