Uza sve velike i rasprodane koncerte koji su se osilili Zagrebom proteklih desetak dana, sinoćnji je heart-punk nastup britanskih Crazy Arm i njihove prijateljske predgrupe Apologies, I Have None u KSETu još jednom podsjetio gdje zapravo leže temelji te nesretno nazvane scene – slobodno sam mogao iskoristiti i množinu – i koji to koncerti nedvojbeno više znače, kako bendovima koji se iskreno obraduju kada im duboko iza željezne zavjese u kišnu srijedu na nastup dođe čak pedesetak ljudi, tako i većini tih istih nazočnih, kojima je valjda negdje u genima zapisana želja za otkrivanje i podupiranje malih i manjih bendova. Možda ni jedan ni drugi bend, iako nisam potpuno uvjeren kako odlični Crazy Arm nemaju solidne šanse, nećemo pamtiti kao neznamkako originalan, niti kao superioran čisto tehničkim učinkom, ali hoćemo po onome što je još uvijek barem podjednako važno – najširoj iskrenosti osmijeha frontmena Apologies, I Have None kada je skužio da ih desetak ljudi doista svesrdno poziva na bis ili predanosti kojom su nominalne zvijezde večeri svakom novom pjesmom iznova predočavale kako svoj rokenrol aktivizam sviraju isključivo iz neobuzdanog srca i nepokolebljivog uvjerenja.

Apologies, I Have None su svakako bili laka meta za sprdanje, zbog čega sam se, sramim se reći, i ja u nekoliko navrata pridružio dobroćudnom podjebavanju dijela starije publike, ali elementi koji su nam to omogućili bili su isti oni zbog kojih bendov žestoki pop-rock ne dopušta gubljenje interesa čak i slučajno prisutnih. Za nijansu možda malo prespori da bi ih se bez dvojbe svrstalo u org-core, i za nijansu previše samosvjesni da bi u izravnom razgovoru priznali kako su nekoliko gitarskih fora pokupili od U2 te da je basist brojna popodneva poslije škole proveo vježbajući stadionske poze ispred zrcala, Apologiesi su dinamiku svojeg polusatnog nastupa izgradili oko izmjene dvaju vokalista i gitarista. Ovaj smješten na sredini stejdža bio je zadužen za energičnije komade bliže čvrstome melodičnom punku, dok je dugonja sa strane svoje ljubavi prema 'Black Star' od Radiohead i čvršćim odrješitim gitarama pomirivao pjesmama koje svu svoju snagu usmjeravaju u nastojanje da mu ta neka prekrasna djevojka uzvrati njegovu zaljubljenost. Ne znam što više čeka.

Baš kao i svojedobno Nothington ili Dear Landlord, a s čijim ih se rokerskim razblaživanjem i romantiziranjem punka svakako može usporediti, Crazy Arm su u Zagreb stigli na mala vrata malog interesa, da bi u svojih otprilike 45 minuta odsvirali jedan od ponajboljih ne samo malih koncerata i ne samo u posljednje vrijeme. Bio je to jedan od onih nastupa nakon čijeg se uragana melodija i refrena sjurite na merch štand da biste na njemu sasuli sve novce, ali kako se bliži kraj mjeseca jako sam sretan što u novčaniku nisam imao dovoljno para niti za jedan, a kamoli za oba njihova albuma, nastupni 'Born To Ruin' i lanjski 'Union City Breath', koji sam osobno više slušao. Zvukom i ugođajem pokatkad gotovo metalske solaže svojstvene prvoj ploči uživo su, što je super, bile zaobiđene u korist pravedničke melodrame na tragu jednih Levellers i agresivnog otpora na način Black 47, što se ponajviše osjećalo u pjesmama izraženije folk strukture. 'Song Of Choice' iz repertoara Peggy Seeger bila je samo jedna od nekoliko stvari u kojima se kvartetu na pozornici pridružila i ženska pjevačica, a najefektnije objašnjenje svojeg budnog angažmana ponudili su krilaticom u naslovu 'The Right Wing Never Sleeps'. Pa, je li, ne smijemo ni mi. Ne želim cinično otpisivati ičiju konkretnu situaciju, pa mi je drago da su mi povremene misli o zapravo preuzetome a ne proživljenome tematskom obrascu bile razbijane gitarskim jurišima te hrapavim i bradatim raspjevavanjima himničkih refrena. Dok se bore za pravu stvar i dok to rade odlično komponiranim punk-rock pjesmama, nije mi važno postoji li zapravo ta pogrešna stvar protiv koje se žele boriti.

I samo jedna fusnota, jer naprosto moram pohvaliti DJ-a ili DJ-icu za puštanje Lucerove 'Nights Like These' u pauzi između bendova. Ne znam što se to zbiva da sam Lucero već dvaput ovog mjeseca čuo u klubovima, ali mi je drago.