Nakon Nothingtona i Hudson Falconsa, evo i još jedan koncertni osvrt pišem s danom zakašnjenja u usporedbi s mojim dobrim starim običajem izvještavanja odmah sutrašnjeg dana poslije svirke. Kod navedenih je razlog bila naporna radna noć koja je poništila svu potencijalnu kucačku energiju i poneke tekstualne ideje, a odugovlačenje u slučaju divnoga preksinoćnog koncerta simpatičnih Punčki u malom pogonu Tvornice ima još i čvršću ispričnicu. Jučer naprosto nisam htio zbrzati tekst o koncertu koji me je oduševio toliko da mi dojmovi doista zaslužuju pokušaj što točnijeg prenošenja, kao ni poništiti i ovo malo interesa čitatelja dvjema postovima u razmaku od otprilike sat vremena. Ne osjetim odgovornost prema bendu prečesto, čak ni kod onih koje jako volim, pa se u situacijama javljanja ne želim ponijeti bezobrazno i onda tu odgovornost ignorirati.

Osnovan i najčešći motiv odlazaka na koncerte, promatrano univerzalno, jest osjećaj određene stope naklonosti prema bendu, od uživanja u nekoliko okej pjesmica do apsolutnog obožavanja kao dijela slušateljeva osobnog identiteta. Neki od ostalih su i preporuke prijatelja kojima se vjeruje, želja za izlaskom, bla bla bla, pa sve do onoga primarnog u naših novinara, poslovnih obaveza. Znam da čak i mnogi od vas koji ovo čitate ne dijelite moj fanatizam prema svetosti koncertnog rituala kao takvog, ali suborci znaju da uz neosporan vrhunac gledanja svojeg najdražeg benda u naponu snage stepenicu niže ne stoji nekakav nebulozno neodređeno definiran dobar koncert dobrog benda, nego onaj koncert na kakvom osjetiš prisustvovanje nečemu nesvakidašnjem ili rijetko ponovljivom, neovisno o stupnju, da se tako izrazim, njegove suhe kvalitete.

Punčke su u Tvornici odsvirale upravo takav koncert, iskorak iz relativno ugodne čahure simpatične demo nonšalancije i potvrdu kako su usprkos tome što su male i nenametljive postale pravi bend. Bio bih bahat odlučim li se sad iznositi nekakav pretpostavljeni narativ njihova razvoja, s obzirom na to da sam ih dosad uživo gledao samo jednom (dakle, vidio sam im nekih 2-3 posto sveukupno odsviranih nastupa), prije godinu dana u ulozi predgrupe Nežnom Daliboru, a prvo njihovo izdanje koje sam koncentriranije preslušao bio je ovogodišnji vrlo dobar EP 'Mehanizmi obrane' (u recenziji kojeg je Ante Estrada legendarno poentirao: em su žene, em sviraju spoj gitara devedesetih i postpunk ritmova, em su iz Vinkovaca!). Međutim, ono što me je u srijedu navečer osvojilo nije toliko bio napredak ostvaren u ovih petnaestak mjeseci koliko neporeciva svijest svjedočenja koncertu koje će članice same izdvojiti kao jedan od svojih najvažnijih i najdražih.

Vidjelo se to u osmijesima koje su po odmicanju cirka pedesetominutne svirke članice razmjenjivale među sobom – basistica sramežljivo, bubnjarka malčice zadihano, a frontvumenica isprva rezervirano a kasnije potpuno samopouzdano, paralelno razvoju pjesama poput 'Ritam kaosa' ili 'Teško dišem', koje se od škrtog i hipnotičkog postpunk plinkanja ala Young Marble Giants propinju u šarmantno reduciranu varijantu zvuku ubrizgavanja zraka u žile svojstvenog, recimo, Televisionu. Vidjelo se to i u njezinom zaposjedanju gotovo cijeloga prednjeg dijela pozornice, dok joj je ritam-sekcija leđa čuvala zavodljivo melodičnim bas-linijama i elastičnim temeljima bubnjeva. No, najvažnije je da se u svakoj odsviranoj i otpjevanoj noti čulo kako ih ovaj put ne izvode samo instrumenti i glasovi nego i pojačane doze sigurnosti, uvjerenja, usmjerenja i sreće što su upravo sada i ovdje. (odnosno, prekjučer u Tvornici)

Logično je da se najveći dio zasluga adresira bendu, ali svoj je dio uvelike odradila i publika. Daleko od toga da je broj od otprilike četrdeset ljudi golem u bilo kakvom kontekstu, ali isto tako sumnjam kako ih Punčke (ili bilo koji drugi bend njihova ranga), nažalost, na svojim koncertima često skupe više. Međutim, dobrohotnost, usredotočenost i uživanje publike ne izračunavaju se matematički, a svi oko mene su se već nakon prvih nekoliko pjesama bendu prepustili bez ostatka, s vrhuncem u meni najljepšoj pjesmi grupe, 'Jesen u New Yorku' (okej, priznajem, da se recimo zove 'Jesen u Tirani' ne bi mi bila toliko dobra). Ključan element mi je ipak razjasnila vinkovačka veza Peša Anec, objasnivši da četvorica sredovječnih muškaraca u našoj neposrednoj blizini nisu čudnovati i dosad u gradu neprimijećeni ljubitelji all-girl new-wavea, nego roditelji djevojaka na pozornici, pri čemu se ozarenošću posebno isticala Slavončina od 190 centimetara u bijeloj košulji, koji je tu i tamo čak i zapjevušio pokoji stih svoje kćeri pjevačice.

Umijesiti roditelje u rock koncert možda se i ne doima ukusnim receptom, ali to od mene tijekom trenutačnog mi prelaska iz ranih u kasne rane tridesete nećete čuti. Uz jedno Izvini, tata, nakon u vokabular zalutale psovke, reakcija koju su tate isprovocirale bila je isključivo ona ponosa što se početni hobi transformirao u snažan autorski izričaj jasnog osobnog pečata. Za onaj dio mojeg ukusa koji dane gubi u picajzliranju, Punčke se za nijansu previše oslanjaju na ćudljive ogranke postpunka, kad je svima normalnima jasno da sreća leži u melodijama bližima indieju. Samo što to preksinoć nije bilo ni najmanje važno. Takvi su koncerti rijetki, što prvenstveno ukazuje na moje nestrpljenje, ali je ovaj bio i još nešto, jedan od onih koncerata koji mi opravdaju sva lutanja po svirkama u potrazi barem za kratkoročnim užitkom. Koncert Punčki bio je ono što pop muzika pruža kada je iznimno dobre volje.

Foto: Last.fm