Rangirajući doživljajne dojmljivosti pojedinačnih nastupa ovogodišnjeg Terranea, površan prelet tik uz stejdž gdje su svirali najkonkretniji i najpouzdaniji zagrebački garažeri Erotic Biljan & His Heretics sam sam sebi opravdao već uigranim tješenjem kod eventualnih propuštanja tog benda - da neće proći previše vremena dok ih ne ulovim ponovno. I to u Spunku. Heretici su svojim sinoćnjim koncertom, svojevrsnim blagdanskim r'n'r domjenkom namijenjenim bendovim poslovnim partnerima, tojest fanovima, potvrdili ispravnost moje pretpostavke, svirajući upravo u skoro do kraja ispunjenome starom Spunku. Uz nekoliko novih pjesama, koje zvuče točno onako kako može zamisliti svatko tko je bendu ikada dao više od pet minuta svojeg vremena plus zvuče jako dobro, većina je večeri bila koncipirana kao kombinacija nužnoga žešćeg treninga - jer, kako kažu, jedan koncert vrijedi kao xy proba - i poluprivatnog tuluma već starije, uglađene gospode koja rock'n'roll baš i ne živi, kako glasi otrcani slogan, nego živi svoje normalne živote kojima upravo začin rock'n'rolla daje onaj fini okus.

Baš je ta razbarušenost atmosfere tijekom nešto manje od sata vremena regularnog dijela koncerta i sam zvuk benda činila nekako gladnijim, napaljenijim, kao da u svim tim svojim pjesmama na potezu od moje omiljene "Kerosene Lips" i "You Make Me Bad" do "Sugar Sugar Honey Pot" i jedne od najboljih domaćih rock stvari uopće "Rock'n'roll Revolution No. 5", koje zvuče ili kao ovjereni garažni klasici ili kao nepravedno zapostavljeni garažni neizbrušeni dragulji, pronalaze isto ono uzbuđenje koje ih je slušajući žanrovske toteme i legende jednom davno i usmjerilo u muziku. Možda su baš zbog toga iz rukava izvukli i rjeđe svirane pjesme, ili pjesme koje barem ja osobno nekako uvijek uspijem promašiti, kao što su prašnjava "Wildman" ili ćudljiva "Remember". Ista je ta neobaveznost atmosfere, međutim, onda koncert produljila s još skoro sat vremena neprestanog prišivanja biseva, koji na razini svake pojedine svirane pjesme nisu nimalo kiksali čak ni tamo gdje su neke pjesme ponavljane (mislim njih četiri), a pogotovo ne kod "Boom Boom In The Sonic Room", koju je neki uporni frajer naposljetku ipak uspio izmoliti, ali koji su superslatku superljepljivost eksplozivne jednosatne svirke uspjeli razblažiti do razine da je i dobar dio poklonika, a jedan od njih sam bio i sam, zadnjih barem dvadesetak minuta proveo čekajući da koncert već jednom i službeno završi, kada je u punini svojeg duha završio već osjetno prije. Ali, ajde, kul je kada je najveća zamjerka bendu ta što je dobre pjesme svirao još i više nego što je bilo potrebno. Blagdansko je vrijeme, ovih dana ionako ni kod čega nemamo mjere.