Kada sam prije dva tjedna propustio otvarajući nastup Erotic Biljana & His Hereticsa prije podvale pod kodnom šifrom The Jim Jones Revue, kiksem se u prvom času nisam previše zamarao, znajući kako je naprosto nemoguće da bend, i to u neko skorije vrijeme, ponovno ne nastupi u Zagrebu. Razvoj spomenute večeri jest mi uzrokovao žal za propuštenom dozom dobrog rokenrola, ali pretpostavka ponovnog susreta potvrdila se znatno brže od očekivanog, sinoćnjim lijepim nastupom benda u Prostoru do. Možda griješim, ali mislim da je koncert u startu bio najavljen za Spunk, što je zapravo nebitno osim kao informacija da u slučaju dolazaka na neke buduće programe provjerite i jedan i drugi prostor; sistem spojenih posuda i bratskog pristupa repertoaru valjda se koji put odrazi i na promjenu pozornice u zadnji tren. Ne bih to ni spominjao da nemam dojam kako sami Heretici na neki način stari Spunk - pa onda nužno i njegova razvijenijeg mlađeg bracu - ne doživljavaju kao svoj dnevni boravak, u kakvom se onda i oni, a i publika koja ih dođe poslušati, osjećaju ugodno i opušteno.

Heretici su sinoć svirali kako se igra na domaćem terenu, bez nepotrebnih modifikacija pobjedonosne formule, samo sa od samog starta uključenim modom domaćinskoga šarmantnog kurčenja. Pred potpuno ispunjenim klubom (kafićem?) bend je projurio kroz gotovo sve pjesme sa svojih dvaju albuma i gotovo sve nijanse i nijansice izvorne sixties garaže inspirirane britanskom invazijom, da bi mašina zaštekala samo tijekom pošasti pucanja gitarskih žica. Za moj je ukus bend to malo previše omelo, pa valjda se žestoki rock može svirati i bez pokoje žice!, ali vjerujem da se moja vještina pokatkad uhvaćenih rudimentarnih akorda ne može mjeriti s bendovim parom gitarskih ložača. S druge strane, nije ni da su te pauze trajale previše pa da bi eventualno mogle presuditi tečnom zamahu svirke. I još samo jedno pitanje - zašto Hereticsi uopće ne sviraju obrade? Apsolutno im ne nedostaje dobrih pjesama, naprotiv, ali bend ovakvog tipa, pretpostavljam utemeljen na kolekcionarskom fanatizmu donekle zanemarenih poglavlja rokerske razvojne crte, nekako bi po defaultu mogao biti više opsjednut odavanjem počasti svojim uzorima. Opet, male su šanse da bismo svi mi koji im pohodimo koncerte prepoznali neku opskurnu b-stranu iz Michigana iz '66, a bendove vlastite stvari publika je i sinoć pjevala uglas s divljim Jurom.

Foto: www.heretics.htnet.hr // arhiva