Australski melodični panksi The Decline jedan su od onih bendova koje možete iskoristiti kao argument u prilog objema pozicijama rasprave o realnom smislu derivativnog crpljenja prokušanih formi. Naravno da će privremeno finalni sud svakoga nazočnog ovisiti i o kompletu isključivo osobnih okolnosti, ali sam bend u sebi ima jako malo bilo fascinantnog bilo iritantnog, a da bi uspio izazivati ekstremniju reakciju. Sinoć sam u Attack (solidno popunjen i tijekom setova dviju predgrupa, a za vrijeme The Decline i više od tog) stigao prilično prazan, bez predrasuda otvoren za sve što mi može pružiti bend koji odranije ne poznajem, a koji drma po žanru koji prilično volim. To me činilo pogodnom metom od koje bi lakša bila samo ona strastvenog fana s osobnim ulogom, kakvih je sinoć u skakutavim i raspjevanim prvim redovima bilo više nego dovoljno, a promašaj benda prvenstveno odražava njihovu nemogućnost da ubodu iole pamtljiviju melodiju, a bome nije bilo lako ni razaznati refrene. O kakvoj se razini melodijskog mediokritetstva radi ponajviše govori činjenica da niti klasični ooooo uzvici svoje pjesme nisu činili ništa boljima i poletnijima. Melody-punk bend bez melodija jednako je besmislen koliko i skupina samoproklamiranih buntovnika koji slijede propisana pravila, makar se ova niša žestokog zvuka u svojim najizazovnijim varijantama uopće ne hvali krčenjem putova i mijenjanjem svijesti.

Kad su ovi surferi iz Pertha jednu pjesmu iz drugog dijela svirke najavili kao pjesmu o sweatshops, which are stupid, na tren sam pomislio čak i napustiti koncert prije kraja, što ipak nisam učinio, trpeći još nekoliko besprizornih stvari među kojima je jedna na bisu ipak znatno odskočila, pokazavši kako u repertoaru imaju i melodije koje ne zvuče kao da ih je uz prvi niz akorda nabola osoba bez sluha. Međutim, ova četvorka, iako očito ne pretjerano talentirana, uz to nije ni nimalo odbojna, jer se na svakome od članova gušt sviranja vidi ne samo s kraja prostorije. Možda gušt koji spominjem zapravo dolazi s drugog mjesta, putovanja bez staraca dalekom Europom u kojem tvoj bend izgleda redovito nailazi na vrlo dobar odjek kod lokalne ekipe, što nas zaobilaznicom vraća na sam početak izvještaja. Ovi momčići jesu nesposobni utisnuti svoj pečat u žanr u kojem za to nije potrebno previše, ali zato je taj žanr itekako sposoban skupini finih dječaka pružiti priliku da vide svijet izvan svojeg dvorišta, što ovakvo grupiranje ne opravdava samo direktno uključenima nego izaziva dobroćudan osmijeh pozitive i na licu nekoga poput mene, koji od svojega melodičnog punk-rocka očekuje barem Attackov prosjek, ako već ne i Dear Landlord ili Nothington.

Za razliku od glavnog imena, obje su mi se predgrupe svidjele više nego što sam očekivao, i to ne samo zato što nisam uopće imao pojma što očekivati. Polovica seta koju sam im uhvatio So Untouchable je predstavila kao pop-punk bend u tradiciji mekših Overflow ili čvršćih Kino Klub – čiju su 'Prvi semestar' i odsvirali – dodatno nabrijan elementima modernijeg HC-a te osvježen mladenačkim ushitom, ali i međusobnim podjebavanjima članova benda između pjesama. Fast Response su umalo pa njihova zvučna inverzija, aktualan HC bend kroz čiju se žestoku svirku povremeno probijaju i punky melodije, od kojih je najbolju ipak osigurala obrada 'Enjoy The Silence' – iskreno sumnjam da je desetak kilometara južnije pjesma sinoć doživjela bolju verziju. Bendov staž zasad broji samo mjesec dana, no kako je riječ o dečkima s iskustvom u nekolicini zagrebačkih punk bendova (pjevač mi je bio strahovito poznat, da bih tek jutros čitajući da je (bio) član Ignor skužio odakle znam tu mallratzoliku facu) to se kratko vrijeme uigravanja gotovo nimalo nije odražavalo na svirci, osim u pjevačevim neprestanim i nepotrebnim ispričavanjima. Prijatelju, čak i da jeste bili loši, glupo je publici davati do znanja da i ti to misliš. A niste.