Jedna od skupina procjena koje me u svijetu pisanja o muzici osobno najviše nerviraju jesu tvrdnje o nečijem potencijalu, zbog kojeg izvođača na kojega se odnose, kao, vrijedi pratiti i u ranijim fazama karijere, ispunjenima povremenim zapinjanjima i slabijim radovima. Po meni, najčešće, potencijal se čuje samo tamo gdje je doista i realiziran u konkretan kvalitetan rad, a eventualno naginjanje omjera na pol manje uspjelih češće svjedoči o nekim drugim, različitim okolnostima i karakteristikama. No, kako to uglavnom biva i kako se to uglavnom dogodi baš da se moram sam sebi isprazniti u usta, najsvježije upražnjenje gornjih polu-promišljanja sinoć mi se odvilo baš na nastupu momka kojega ove godine nekako redovito pratim baš zato što, evo ga evo ga!, smatram kako posjeduje finu zalihu još uvijek ne do kraja ispunjenog potencijala. Elephant And The Moon jučer je nastupio u programu Škrabice, i jednom kada se drugi planovi za večer nisu uspjeli realizirati uopće nisam dvojio o svojem posjetu, čemu treba pridodati i želju da u svim oblicima i kad god mogu poduprem dragu Booksu.

Prvi sam mu put bio uhvatio tek sam kraj nastupa, a svirka na Žuru ipak je uza sve ostalo bila označena i ne pretjerano adekvatnim tehnikalijama, stoga je sinoćnji skorojednosatni nastup zapravo bio prvi pravi koji sam mu odslušao do kraja, ali možda i ne od početka, jer sam u klubić/kafić ušetao usred jedne od inače vrlo rječitih najava. Uz to, ugodan ambijent fotelja i stolica svakako je prikladniji za praćenje ovog tipa kantautorskog indieja, pa to što mi se Elephantov sinoćnji nastup svidio više od dosadašnjih s jedne strane jest logično, ali s druge i potpuno zasluženo. Dvjema najefektnijim pjesmama, 'The Night Is Catching Up With Me' (potpuna hitčina, za snimljene kazete posvećene simpatijama) i 'The Good Life', ovaj je put bilo pridodano primjetno više novijih – ona najfriškija, napisana za prijateljicu koja se nije pojavila na svirci, vrijedna je upravo skicirane anegdote – za koje mi se čini kako su pisane i skladane s nešto malo više samokontrole. Mene i dalje apsolutno razoružavaju mladići koji u svakome ostvarenom ili propalom izlasku vide izvrsnu inspiraciju za pjesmu, samo što je vrlo teško postići da svaka od njih onda bude podjednako dobra i uvjerljiva. Gore spominjani potencijal u ovom slučaju nisam toliko adresirao na stil ili izvedbu – kantautorska rokenrol romantika sasvim mu odgovara, još jednom potvrđujući kako je osnovni preduvjet za sviranje dobre muzike slušanje dobre muzike, a momak ima i fini hrapavi glas koji se s njom slaže kao saliven – koliko na osvješćivanje potrebe za skladateljskim škarama koje bi ponegdje izrezale neke suvišne ili repetitivne dijelove. Imam dojam kako je dobar dio pjesama koje sam sinoć čuo prvi put pristigao upravo s toga puta, među njima i dovitljiva posveta 'Santa Barbari' kojoj sam zaboravio ime, ali se u njemu spominje Eden. Najavivši obradu tragikomičnih Godsmack, Petar me umalo pa ozbiljno naljutio, dok tijekom izvedbe same nisam skužio kako je tretira jednako, čak i približno omamljujuće i uvjerljivo, kako pjesmama sa sličnog noise/metal/buka/krlja teritorija prilazi Mark Kozelek ('Like Rats' je odličan, ali samo za fanove), a tome nije dopušteno prigovarati. Kaže zakonik, ja samo prenosim.

Ono što mi se kod Petra posebno sviđa jesu opčinjenost i začaranost istim onim mitologijama romantičnih poraza kakve su i meni samom rovale glavom kada sam bio u njegovim godinama, a da se ne lažemo, isto to rade i danas, iako ipak nešto rjeđe i manje nasrtljivo. Muzika koju svira jest preuzeta od pretpostavljivih uzora, ali takvi je i jesu nudili upravo onima koji će je prihvatiti bez previše dvoumljenja, puštajući nekad neobjašnjivim instinktima da ih usmjeravaju. Jednom kada se iskustvu preslušanoga ili pročitanoga – oduvijek jednako aktivnom koliko je i ono proživljeno, ako ne i više – pridruži nešto više stvarnoga, kada tekstove koje želi napisati umjesto njega napiše život, Petar će se vrlo vjerojatno i uspjeti dobaciti do ovog mjeseca iz imena pod kojim se odabrao predstavljati. Samo što mi se čini da će svoje najbolje pjesme, malo paradoksalno, imati tek kada mu to dobacivanje ne pođe za rukom, onako zamalo, bilo je toliko blizu a opet ništa.

Foto: facebook.com/ElephantAndTheMoon