U svijetu pankerskog DIY undergrounda kojem sjajni Skopljani XAXAXA neprijeporno pripadaju, a koji se s pravom uvelike diči povezivanjem zemljopisno i kulturno prilično razdvojenih regionalnih scena, jezik na kojem bendovi pjevaju najčešće nije nikakva zapreka za potencijalne slušatelje. Gledajući tako, vjerojatno nije smisleno negodovati zbog bendova izbora da pjeva na svojemu materinjem jeziku, što mi nikada ne bi ni palo na pamet da nemam dojam kako je upravo jezična barijera uglavnom slabog i rijetkog poznavanja makedonskog jedan od glavnih razloga zašto se ovaj fantastičan bend, jedan od sitne šačice najboljih bendova na prostorima bivše Jugoslavije, nije dočepao i publike nešto šire od redovitih pacijenata nezavisne scene. Prihvaćam moguću činjenicu kako XAXAXA takvo nešto uopće ne žele, zapravo im ni ja sam to pretjerano ne želim, ali mi nije posve jasno kako se ova emotivna i značajna muzika neodoljivih melodija ne sviđa barem svim onim stotinama ljudi koji ispunjavaju zagrebačke klubove na koncertima nekih drugih, u pravilu inferiornijih bendova koji sviraju melodični pank.

 

Naravno da je uvijek moguće kako sam ja naprosto nevješt u igri realnog procjenjivanja tržišnog potencijala, pogotovo ako u kontekst uračunamo i činjenicu kako me mnoge pjesme ovog benda opsjedaju još otkako sam ih prije otprilike godinu i pol dana čuo prvi put, pa mi glava uslijed toga katkad nije u stanju racionalno prosuđivati. Također, za one koji još ne znaju kako to točno XAXAXA zvuče, usporedba s melodičnim pankom nije sasvim opravdana, jer su u odnosu na bendove koji vjerujem svakome instinktivno padnu na pamet, dečki iz Skoplja kao starija i mudrija braća, još uvijek više kul ali s akumuliranim iskustvom, s time da i dalje ispaljuju zaraznije melodije, a britak društveni komentar frustrirano-angažiranih pojedinaca nikada nisu ni prestajali nuditi. Njihova je muzika melodramatična izravnost ponajboljih američkih žestokih bendova osamdesetih, među kojima je naprosto neizbježno izdvojiti Hüsker Dü, jer XAXAXA svoju alkemiju tečnog prkosa postižu koristeći upravo kovine naslijeđene od legendarnog terceta iz Minneapolisa, ali koju kvalitetno opisuju i česte najavne usporedbe s Dag Nasty ili The Wipers.

Negodovanje oko statusa mršavijeg od onoga koji bi po meni jednostavno morao pratiti ovaj bend dio uvjerljivosti gubi i zbog činjenice kako se na bendovu sinoćnjem koncertu u Attacku (gore u malom Grey Roomu, poviše prostora u kojem se uglavnom sviralo proteklih nekoliko godina; sigurno postoji neki razlog za koji ja ne znam i koji zapravo nije ni bitan) skupilo barem nešto malo više ljudi negoli na prošlogodišnjoj predljetnoj svirci, jednome od najboljih prošlosezonskih koncerata koji sam imao sreće vidjeti. Brojka od 60-70 ljudi, za ovaj tip koncerta zavidna i sama po sebi, još je više efekta imala smještanjem programa u manju kvadraturu, pa su sva tri benda (otvaračima The Pathetics sam uhvatio samo četiri pjesme prljavog delikventnog rocka zapaprenog čvrstim HC-om, koji mi se svidio taman onoliko da ih uživo pokušam što prije uhvatiti i planski, dok su mi Siz zvučali kao bend kojemu dva člana nisu stigla na svirku, a ne dvočlani bend) svirala pred naočigled dobro do odlično popunjenim prostorom. Kažem, vjerujem da bi pjesme kao što su moji favoriti "Ova e tvoj grad" ili "Kolku nazad možeš da se vratiš?" trebali treštati u slušalicama svakoga ljubitelja muzike s gitarama i pjevanjem, ali s druge je strane očito i kako su XAXAXA sasvim zadovoljni obitavanjem u svojem prirodnom staništu malih skvoterskih svirki i upućenijih fanatika.

Upravo je takvima bend sinoć odsvirao uraganskih četrdesetak minuta neprekinute akcije, u koju su uletjeli katapultiranjem programatske "Indie=Independent, Fan=Fanatic", da bi je nešto kasnije naprasno prekinuli singlom "Probav da se isklučam", predvodnikom odličnoga aktualnog albuma "Siromašni i bogati". U "Kon svoite se vrtiš" možemo čuti čak i trubu, a naslovna pjesma ploče svoj je početak posudila od "In The City" od The Jam, ali žanrovski se album od prethodnika 'Tango revolucioner' ne razlikuje gotovo ni po čemu. Određeni se zvuk ionako ne može iscrpiti sve dok muzičar u njemu pronalazi svoje namjere, pa stoga ne bi imalo nikakvog smisla da se ovaj, postojanjem još uvijek vrlo mlad, bend svoje pobjedničke muzike odriče u ovako ranoj fazi. Pjevač, gitarist i autor Vasko Atanasoski, k tome, ne pokazuje nikakve naznake gubitka inspiracije, iako bih mu to, s obzirom na teme tekstova, kao dobar čovjek dobrom čovjeku mogao poželjeti. Stilska ujednačenost snimljenog materijala, za koju možda nešto malo više od ostatka benda treba pohvaliti basista vučjeg pogleda i producenta Nenada Trifunovskog, lakoćom je prenesena i u živo okruženje, što je potpuno logično s obzirom na predanost i odrješito sviračko majstorstvo sve trojice (gonič bubnjeva je Džano Kuh, da ga nepravedno ne zapostavim).

Spomenuo sam gore kako je kraj još jedne fascinantne bendove svirke bio naprasan; naime, s obzirom na to da su set otvorili svirajući pjesme s prvog albuma po redu sve do tamo, ako se ne varam, "Svetot e ogledalo", nije bilo suludo pomisliti kako nas očekuje svih dvadeset pjesama grupe, i to izvedenih redoslijedom s ploča.

Pomisao mi se bila prilično svidjela, jer mi ni inače a ni trenutačno na pamet ne pada ni jedan jedini koncept po kojem bi prezentiranje ovakve divote u cijelosti bilo pretjerivanje, pogotovo što bi za nijansicu ubrzanim tempom sviranja kakvim tutnjaju uživo sav svoj katalog XAXAXA odsvirali upravo u granicama jednog sata. Naravno, kada su se s debitantskog albuma prešaltali na aktualan, postalo je jasno kako će to ostati tek pusti snovi, za koje, međutim, uz izvrsne verzije ionako izvrsnih pjesama nije bilo ni vremena ni prostora. Čitali ste kako sam proteklih dana umirao na dvama nezaboravnim koncertima friškoga mi omiljenog benda, a koliko su me XAXAXA sinoć oduševili govori i činjenica kako sam, barem za trajanja njihove svirke, potpuno zaboravio na sve ono što sam u četvrtak i subotu doživio uz Japandroids. Međutim, XAXAXA uopće ne zaslužuju da ih se hvali na tako nemušt način, jer snaga i ljepota njihovih pjesama ne leže u ispunjavanju usporedbi ili pobjedama u omjeravanjima. Ono što one ispunjavaju su želje, ne samo muzičke, a ono što pobjeđuju su problemi, ne samo svakodnevni.