Uz uživanje u koncertima omiljenih mi i najomiljenijih bendova, vrlo mi draga komponenta programa koje je Mate Škugor svih ovih godina organizirao u različitim zagrebačkim koncertnim prostorima, a što (od) ove sezone radi u Purgeraju, jest upoznavanje barem meni osobno opskurnijih glazbenika, odnosno onih koji su mi jednostavno promakli ili mi iz radne memorije eskivirali netom po dobivanju prvih informacija o njihovu postojanju. Nitko od nas ne može stići sve, pa je lijepo dobiti priliku za nadoknadu i reevaluaciju barem djelića propuštenog. Preksinoćni koncert Dirty Beaches prije svega mi je poslužio baš za takvo podsjećanje na jedno ime koje mi se u počecima činilo vrlo zanimljivo, ali koje sam iz niza razloga izgubio iz vida, da bih se proteklog tjedna ipak upoznao s izvođačem ili bendom kojem ću se zasigurno vraćati u budućnosti.

Međutim, osnovni razlog mojeg uživanja u radovima Alexa Zhanga Hungtaija - čovjeka koji inače jest cjelokupno članstvo benda, ali kojeg su u Purgeraju pratili i gitarist koji je povremeno i lupao po elektronskim bubnjevima te neki mehaničar koji je zavidavao različite elektroničke spojeve i sa šefom se grlio kod ekstatičnijih refrena - nipošto nije eventualno odličan koncert, nego prvenstveno studijski materijal koji sam upoznavao prije svirke. Na njemu, Alex na iznimno intuitivan način mračnije stražnje uličice noir-popa i rockabillyja pedesetih elektronskim podlogama i semplovima filmične atmosfere i mlađim klincima prikazuje kao uzbudljive i privlačne, neovisno o njihovim opasnostima vlastitim iskustvom svjedočeći o romantici koja se na njima živi. Da sam ikad ozbiljno slušao Suicide, možda bih razumio usporedbe na koje sam često nailazio; meni je prva asocijacija bio ovogodišnji novi prijatelj Daughn Gibson, koji s countryjem radi vrlo slične stvari.

Uživo se, nažalost, taj upečatljiv omjer klasičnog kantautorstva ranih žanrova i pomalo narkotične koprene beatova uvelike izmijenio, i to u za mene neželjenu korist bučne elektronike, koja je gotovo potpuno pojela mračan pop Alexove studijske estetike. Da je sve to možda ishod poguravanja stila u drugom smjeru govori i izostavljanje najboljih i najdirektnijih pjesama iz četrdesetominutne svirke, pa je onih elemenata u kojima Dirty Beaches zvuče kao The War On Drugs za blazirane tinejdžere kronično nedostajalo. Jedino što se kroz otežali zrak čeličane probijalo bili su Alexovi ufurani vrisci i krici između stihova, oružje kojim se, baš kao i David Eugene Edwards, svirajući svoju bogobojaznu verziju đavolje muzike bori protiv svoje savjesti.

No, u tom svojem osjećaju blagog razočaranja bio sam ako već ne jedini, a onda jedan od manjine, jer je dobar dio vrlo solidno ispunjenog Purgeraja (nije prehrabro procijeniti stotinjak ljudi) cijelo vrijeme nastupa tjelesno reagirao na zvuke s pozornice i zbivanja na njoj, pjevajući neke tekstove i tražeći svoje favorite. Čak dva bisa bila su itekako zarađena, a o izostanku Alexova očekivanja takve reakcije jednako govori koliko spuštanje u parter tijekom posljednje pjesme regularnog dijela svirke, toliko i nemanje dodatnog repertoara koji zna/želi svirati, pa je za pozdrav morao posegnuti za starinskim gospelom za koji nije imao nikakvog problema od publike izmoliti pljeskanje kao ritam koji će pratiti. Svejedno, sve to moje nezadovoljstvo uopće nije bilo golemo, jer je fino tempirano trajanje svirke onemogućilo buđenje nestrpljenja, samo što mi je jučer doletjela informacija da su paralelno kad i Dirty Beaches u Purgeraju tajni koncert u Spunku svirale Dum Dum Girls, koje bih ipak bio radije gledao, makar po drugi put u nekoliko dana. Pa sam malkice potonuo.