Otvorivši postljetnu sezonu u Purgeraju nizom izrazito aktualnih, friških bendova - Japandroids, Dum Dum Girls, Dirty Beaches, a ovom prigodom pravila ću tehnički izvrnuti tako da u korist ove teze zaigraju i Human Don't Be Angry - sinoć su na red došli prokušani, provjereni veterani, naši stari zagrebački gosti Islands. Međutim, stani malo, moja instinktivna reakcija na pomisao o ovome prozračnom pop bendu jest bila ona o debelo dokazanim muzičarima koji su se u svoj pješčani rov već odavno zakopali, ali bend je to koji zapravo postoji tek nekih šest-sedam godina, što je period koji se čak ni u ovome akceleriranom vremenu ne može smatrati stažem za pred penziju, sve da mu pridodamo i pretpovijest u bendu The Unicorns uz koji smo se i upoznali s pjevačem i vođom Nickom Diamondsom. Štaćeš, pauza koju je Nick od svoje glavne grupe uzeo kroz posljednjih nekoliko godina odrazila se i na naklonjenije mu navijače, a ako ih je kod nas ikada i imao u zavidnoj količini (na koncertu 2009. godine nisam bio), do sinoćnje su se brojke od pedesetak dobro raspoloženih posjetitelja pomalo rasuli. Osobno, ne mogu se sjetiti da sam ali baš ikada ijedan od dosadašnja tri albuma Islandsa zavrtio sam, ali jučer sam spoznao kako je overdoziranje kod Ozzyja ostavilo ozbiljne posljedice po moje mentalne kapacitete, jer sam većinu starih pjesama mogao otpjevati bez zapinjanja.

Kako se s dobrim čovjekom Ozzyjem od rođenja najslađe bebe Natana više družim izvan njegova stana, tako se s aktualnom pločom "A Sleep & A Forgetting" nisam imao prilike bolje upoznati, štoviše, do koncertne najave nisam imao ni najmanjeg pojma kako je album uopće vani. Ne bih se time zamarao da mi se, sudeći prema sinoćnjem uživanju u novome materijalu koji je ispunio većinu jednosatnog programa, kao i prema današnjem YouTube-hoppingu novih pjesama, ne čini kako je riječ o kolekciji koja bi vrlo lako mogla biti najbolji album benda. Iako je Nickov glas još uvijek zadržao onu dozicu distanciranosti, svojstvenu recimo showmanima pred-rokenrol ere, koja me je počesto znala priječiti od potpunog utapanja u pojedine mu radove, nove su pjesme rezultat znatno izravnijeg i pročišćenijeg zahvaćanja u soft-pop sedamdesetih godina, nalik na slične procese Josha Rousea na "1972" ili Elliota Smitha na "Figure 8". Naravno, Islands uopće nisu samo pratnja konfesionalnog kantautora, nego propulzivan i kompaktan bend koji indie-pop svira umalo pa rokerskom čvrstinom, što sinoć, kako sam doznao iz razgovora sa prikama scenesterima, nije iznenadilo samo mene. Određenu rasplinutost očekivao sam ne kao negativnu posljedicu rezerviranosti, nego kao logično naslućenu komponentu prenošenja bendovih ranijih pjesama u živi kontekst, ali nova je postava benda jednako moćno koliko i nove pjesme svirala omiljene hitove poput "Don't Call Me Whitney, Bobby", kojom su otvorili središnji rezime prethodnog kataloga.

Za razliku od nastupa dražih mi bendova tijekom kojih najtoplije pozdravljam uglavnom starije pjesme, sinoć sam uz Islandse ipak najviše guštao dok su predstavljali svježe stvari, među kojima su mi se najviše svidjeli sjajni singlovi, nasmijana "Hallways" koja me podsjeća na karnevalsko filozofiranje Okkervil River te grand-balada "This Is Not A Song", testament prekinute veze Georgea Jonesa čitan od strane zaboravljenoga klasičara Liama Hayesa. Tim svjetonazorski ujednačenim, ali čisto žanrovski gledano relativno širokim teritorijem - uvod jedne pjesme onaj iz "Say It Ain't So" Weezera pratio je sve do uključenja Nickove melodijske linije, a u drugoj sam čuo odbljeske legendarne "Words" The Bee Gees - bend se vješto kretao dijelom i zbog česte izmjene instrumentalnih uloga, prvenstveno gitare i klavijatura koje su dijelili Nick i jedan od trojice ostalih članova. No, čak se ni to nije ispriječilo proistjecanju pjesama jedne iz druge, a minimiziranje stanki između pjesama jedan je od najvažnijih preduvjeta tečnosti koncertnog nastupa, pogotovo ako su krucijalni elementi programa toliko dobri da jednostavno želim još, što prije.

Slijedeći rastući trend pružanja prilike pratećim muzičarima da svoje autorske radove predstave publici svojeg šefa u glavnom bendu, Nick se na ovoj turneji pokazuje i kao dobar čovjek koji bez krzmanja riskira mogućnost da se ponetko nazočan, eventualno oduševljen predgrupom The Magic (jedno od najnegugljivih imena u povijesti, gotovo u rangu majstora The Music), pokupi i prije početka svirke Islandsa. The Magic je ime pod kojim Nickovi basist (koji ovdje svira klavijature) i gore spomenut gitarist na zabavan način upražnjavaju svoju opčinjenost elegantnim soul-popom osamdesetih godina, zvučeći kao suradnja Paula Simona i Terencea Trenta D'Arbyja u projektu moderniziranja izvornih stilova rock ere za one yuppieje koji nisu sasvim izgubili dušu. Sumnjam da je itko mogao biti iskreno oduševljen, ali i da su se ikome mogli ozbiljnije zamjeriti, jer su taman kad se počelo činiti kako su inspiraciju potrošili za prvih nekoliko pjesama svoj nastup kraju priveli najboljom.