U središtu muzičke sekcije društva hrvatsko-francuskog prijateljstva, koje rokerska spadala poznaju pod uličnim imenom Spunk, sinoć smo dobili potvrdu kako je europska garažna internacionala još uvijek jaka, samo što se kongresi u Zagrebu ove sezone ipak održavaju nešto rjeđe negoli tijekom zlatnih godina na prijelazu desetljeća. Ne znam što to piju, jedu i udišu u toj dalekoj Francuskoj, ali katkad se čini kako ama baš svi klinci koji se tamo zaljube u nepristojnu muziku zabriju na izvitoperenu, zaprljanu varijantu '50s pop-rocka, pa se kasnije tumarajući kontinentom u pravilu pojave i u nas, gdje redovito održavaju zabavne koncerte. Naravno, već i sam pogled na članstva sinoćnjih dvaju bendova – nebitnih La Secte Du Futur i odličnih Yussuf Jerusalem – u kojima smo mi iskusniji pacijenti mogli prepoznati face koje su se po Spunku i sličnim rupama vucarali kao pripadnici nekih drugih (bivših?) bendova, takvu procjenu ipak je izokrenuo u smjeru scene koja možda nije previše razgranata, ali čiji se udarnici nikada ne umaraju od traganja za šubidubastim melodijama po tavanima punima hrđe i šute, i koji, što je za mene najvažnije, održavaju dobre odnose s našim organizatorima.

Pred možda čak i stotinjak ljudi – fino ispunjen kafić, uz nekolicinu polu-zainteresiranih koji su cirkulirali iz obližnjeg Prostora do, s time da treba napomenuti kako mi je ovo bio prvi odlazak u Spunk na koncert za koji se plaćala (simbolična) ulaznica, što čak i pozdravljam, jer mi nikada nije bila jasna novčana računica dovođenja odličnih rokenrol bendova za besplatan upad – prvo su izišli La Secte Du Futur, čije mi se memljivo, šuplje odugovlačenje nekakvog spooky-popa uopće nije svidjelo, pogotovo tijekom nestrpljivog očekivanja razbacane garažne ramalame. Moose Botić ih je okarakterizirao kao bend iz popodnevnih popunjavanja satnice Ri-Rocka, manifestacije koju, nasreću, nikada nisam osobno posjetio, ali koju svejedno mogu zamisliti kao umarajući defile netalentiranih novajlija prije nego što red dođe i na neka jača, konkretnija imena. Prilično sam siguran kako La Secte Du Futur s dečkima iz Yussuf Jerusalem gaje čvrsta prijateljstva, jer teško da bi se samo po učinku svoje ne pretjerano zanimljive muzike uspjeli iskobeljati izvan svojih kvartova.

Na središnjoj poziciji trozupca Yussuf Jerusalem svojima gitarom i glasom nalazi se Benji Daures, kojega se prvenstveno sjećam po doista prekrasnom koncertu Creteens otprije nekoliko godina, ali koji u svojem požutjelom CV-ju ima i sudjelovanja u brojnim drugim bendovima francuske garaže. Jako mi je poznat bio i golemi crni basist (možda isto Creteens? Zna li tko?), ali od njih dvojice još su mi poznatiji bili temeljni obrasci njihovih dionica i keči pjesama – sve ono najzaraznije iz osvita tinejdžerskog rocka – a kako se ja u društvu poznatih opustim bez rezerve, tako sam se i sinoć prepustio lijepoj maturalnoj večeri za čudne klince, kakvu su Yussuf Jerusalem održavali skoro pedesetak minuta, uz barem jedan nepotreban bis, na kojem su ponovili dvije ranije izvedene pjesme. Međutim, lako je razumjeti razdraganost publike, među kojima i zavidan broj pravih fanova naoružanih pjevanjem i plesanjem, jer su kroz nekih 35 minuta regularnog dijela programa Benji i ekipa nizom slatkih pjesmica koje spajaju razbarušeni garažni pop i elemente hippie-countryja pokazali kako rani Black Lips imaju svoje itekako dostojne sljedbenike.

Da, prekrasna 'You Broke My Heart In 2' zvuči kao da mortus pijani Calexico obrađuju 'Ever Fallen In Love (With Someone You Shouldn't've)' (obožavam napisati ovo shouldn't've), a i po ostatku repertoara dalo se pronaći melodija i fraza gotovo potpuno podudarnih klasicima iz prvih triju, a možda i više, desetljeća znojnoga party-rolla. Samo što, svirane predanošću gorljivih nastavljača tradicije, nisu ukazivale na autore s mogućim manjkom izvorne inspiracije koliko na bend koji se najugodnije osjeća pokušavajući stati rame uz rame kako sa svim kanonskim velikanima, tako još i više sa zapostavljenim zaljubljenicima čije su karijere počesto ostajale tek na jednoj do dvije vinilne singlice, ili danas čame na nekom free downloadu koji nitko ne klika. Svakom su se odsviranom pjesmom, tako, Yussuf Jerusalem sve više približavali svojemu na taj način postavljenom idealu vječne slave; svijesti da su i još jedne večeri rasplesali stotku dobrih ljudi. Teško je od toga tražiti više.