Prije otprilike godinu i pol dana, u izvještaju s koncerta Hurts, bio sam napisao kako netko mora izvještavati i s one strane demarkacionih linija, čime uopće nisam htio prenaglašavati ionako nepostojeći sukob muzičko-društvenih svjetonazora, koliko me je inspirirao direktan kontakt s doživljavanjem muzike na način prilično različit od onoga u kakvom i s kakvim provodim najveći dio svojeg života. Sinoćnji vrlo ugodan i zadovoljavajući koncert britanske dive u nastajanju Jessie Ware u rasprodanoj Tvornici bio je moj novi izlet preko granice (više ova europskog tipa, samo ucrtana u mape, bez graničara, carine i murije koji kontroliraju prelaske), iako je u ovome eklektičnom, anything-goes dobu njezin zvuk ne samo dovoljno nego i prilično indie-friendly a da bi postojala mogućnost ozbiljnijih sudara svjetova. Osnovna diskrepancija u odnosu na moj osobni habitus znatno više negoli s čistoga muzičkog polja pristigla je iz publikine spremnosti da se koncert za koji to osobno nikad ne bih pretpostavio rasproda (ali na ovim sve radosnijim humanim standardima, koji čak i u ovom slučaju sadrže dostatno prostora i zraka u kutovima prostorije, gdje se manje vatreni poklonici poput mene mogu povući u zavjetrinu) čak i tjednima unaprijed, što me osobno razveselilo potvrdom kako mainstream još uvijek može odigrati klasičnu partiju pametno iskorištenog hypea oko, sve je izglednije, buduće velike pop zvijezde.

Na zasad posljednjemu Gorilinom nalaženju, legenda Tonći je uvrštenje pjesama Jessie Ware na pojedine sudioničke kompilacije popratio procjenom kako je riječ o muzici namijenjenoj ozbiljnim ljudima koji su već dobrano zakoračili u zrelost, menadžerskim tipovima koji piju fina vina i zidove svojih soba ukrašavaju umjetničkim slikama. Ako ste netom pročitano interpretirali kao osudu, očito je da spadate u suborce s nezavisne scene, iako mi se čini kako se Tonćijev komentar više odnosio na Jessien potencijal dosezanja i onih ljudi koji muziku (više) ne prate toliko strastveno, ali si nikad ne bi dopustili priznati da je zapravo ne prate uopće, uvjereni u svoj istančan ukus. Promatrati takve s podsmjehom, a istodobno potajno žuditi sve mogućnosti koje temelji njihova lajfstajla mogu pružiti, malčice je licemjerno, pogotovo zato što Jessiena muzika vrlo efektno spaja ćudljivu, često i sumornu ambijentalnu eteričnost kakva bi se na bilo kojoj sobnoj kompilaciji skladno nastavila na, zašto ne, pjesme Memoryhouse ili Beach House, s velikim zahvatima velikog biznisa odrasle romantike Whitney Houston, Sade Adu ili Lise Stansfield. Na neka od tih područja ne bih kročio ni mrtav, ali nijekati ijednome konstitutivnom elementu utjecaj na uvjerljivost sasvim lijepog albuma "Devotion" nema smisla ni opravdanja.

Uživo, iako se trenutačno još uvijek nalazi na jednoj od početnih prečaka ljestvice kojom se uspinje do statusa punokrvne soul gospodarice, Jessie Ware i njezin tročlani prateći bend (uz mnoštvo unaprijed pripremljenih aranžmanskih zvukova) već sad sviraju potpuni mainstream koncert, što ovom prigodom ne ciljam kao pogrešnu odluku. Sitno preoblikovanje elektroničkih podloga prema onome čime se Massive Attack već godinama muče (p)ostati zvijezde velikih dvorana i gitaristovo soliranje nalik na ono Chrisa Ree ili nekoga uglednog sessionera koji Bryanu Ferryju potvrđuje nužnost odmaka od imenjaka mu Ena zapravo se uopće nisu previše odrazili na delikatnu kombinaciju unutarnje lomljivosti i prkosne odlučnosti pjesama poput "Sweet Talk" ili "No To Love", u koju je Jessie ubacila i nekoliko stihova "I Want You" Marvina Gayea. Zornost želje za pristupanjem glavnoj struji, čak i od strane djevojke vrlo debelih underground kredita - sinoć je izvela i svoju suradnju sa Samphom "Valentine", u kojoj je muški glas otpjevao simpatičan bubnjar - više se očitovala u strukturi koncerta koji je svoje najubojitije momente ostavio za sam kraj, te postavljanju zvuka benda na način da je jasno tko se mora nalaziti u prvom planu. Što i mora, naravno, iako se i prvi pravi let Jessiena glasa čekao skoro do finalnih stvari.

"Wildest Moments" i "Running" se jesu čuvale za sam kraj, i to kraj dvostrukog singalong vrhunca, ali vrlo velik dio okupljene publike otpao je na iskrene fanove Jessiena zasad jedinog albuma, pa atmosfera sedamdesetominutnoga koncerta nije uopće bila onoliko mlaka koliko nažalost zna biti i na koncertima većih imena, na kojima se čeka taj jedan hit. Uz navedene, Jessie u svojem repertoaru ima lijep broj jakih pjesama, pa je već kod "Night Light" ili, za ovaj put izdvojene, "Swan Song" bilo jasno da nije riječ o odrađivanju, kao i da će fanovi za sobom povući i umjerenije posjetitelje. Čak ni odsviran u cijelosti, "Devotion" sam ne bi mogao ispuniti cjelovečernji program, pa ga je Jessie okružila navedenom "Valentine", potpuno novom pjesmom koja se po netu navodi kao "Imagine It Was Us" i dvjema obradama. Rihannina "Diamonds" joj baš i nije trebala, jer kompetentno usklađivanje s Jessienim electro-soulom ne može prikriti činjenicu kako je nepotrebno podsjećati publiku da svijetom u koji je kročila trenutačno ipak vlada netko drugi, dok je "What You Won't Do For Love" soul šlageraša Bobbyja Caldwella bila nešto sasvim drugo, fino osvježenje i ukazivanje na Jessiene manje očite korijene. Sve skupa, s obzirom na još uvijek ne previše širok materijal i mjestimično koketiranje s preuglađenim satenom osamdesetih koji bi je, a nadam se da neće, mogao odvući od stare ekipe oštrijih londonskih ulica, Jessien je sinoćnji koncert pružio, da se okoristim naslovom njezine mi najdraže pjesme, 110 posto onoga što je uopće mogao, bivajući uvjerljivom ilustracijom trenutačne razvojne faze jedne već sad velike pjevačice i vrlo obećavajuće autorice.

Set lista: Devotion - Still Love Me - Night Light - 110% - Imagine It Was Us - Sweet Talk - Diamonds - Swan Song - Taking In Water - Something Inside - What You Won't Do For Love - Valentine - No To Love - Wildest Moments - Running