Veronica Falls Waiting For Something to Happen Bella Union 2013.
Gitare, reverb, shoegaze, sunčane melodije, garaža, žene pjevaju, ovo i ono. To je taj zvuk.
Obožavam druge albume. Obožavam onu glupu priču o prokletstvu drugog albuma. Kao, bend će se tek tu dokazati, dok ne snime dobar drugi album nisu ništa napravili. Lako je snimiti dobar prvijenac, to ti se može i zalomiti, to može biti puka sreća, ali drugi, hej to je kunst, to nije lako. Postoje očekivanja, postoje umjetničke dvojbe, postoji zasićenje. Ili ne postoji ništa od toga. Obožavam tu priču, ali obožavam je bez udivljenja, obožavam njenu zabavnost i spremnost milijuna homo sapiensa širom bijelog svijeta da je ponavlja i da vjeruje u nju, da od nje stvara mit.
Priča, naravno, blage veze s mozgom nema.
Evo vam primjer drugog albuma zanimljivog benda Veronica Falls. (Sada ako netko kaže da je to možda iznimka koja potvrđuje pravilo neka opet pročita prvi odlomak. Svašta. Iznimka koja potvrđuje pravilo. To baš ništa ne znači.)
Ovi po nekim navodima škotski, a po drugima engleski (meni je nekako ipak draže vjerovati da su Škoti!) mladići i djevojke upoznali su se na koncertu Comet Gaina (što je manje bitno, ali podebljava indie cred), osnovali bend i tamo 2011. izbacili prvi album koji je bio dosta dobar, fino posložen i prilično lijep. I mrvicu mračan.
I onda su, dvije godine kasnije objavili svoj drugi (hej! drugi!) album koji je od prethodnika bolji, promišljenije posložen, dosta ljepši. I puno, puno svjetliji. I nije tu bilo nikakve pompe (da, naravno, nisu oni Bon Iver ili Fleet Foxes pa da čitav svijet ne može spavati jer se pita što će oni skuhati, hoće li umjetnički dosezi nasljednika biti onoliko visoki kao i kod debija), ali po onome što se čuje nije bilo ni opterećenja, ništa, samo želja da se stvara glazba, samo želja da se ide dalje.
Kada bi se tražili bendovi i zvukovi koji su utjecali na Veronica Falls i to oni koji se čuju na prvu, bez pomnijeg slušanja, imalo bi se tu što nabrajati, a meni se to ne da. Lakše je navesti naramak suvremenika s kojima dijele i više od desetak dodirnih točaka (niste li pozorni, čak vam se može dogoditi da pomiješate jedan bend s drugim). Dakle, recimo Dum Dum Girls, Best Coast, The Raveonettes.
Sada vam je sve jasno, vjerojatno jest. Gitare, reverb, shoegaze, sunčane melodije, garaža, žene pjevaju, ovo i ono. To je taj zvuk. Zvuk koji je, u gotovo nepromijenjenom izdanju, prisutan već dugo, dugo samo što je nekada u trendu (kao sada, možda), a onda opet nije. Uvijek će postojati bendovi koji će željeti zvučati tako i to uopće ne mora biti loše.
A album? Pa kao što već rekoh, bolji je od prvijenca, a taj je već bio moćna zvjerka. Imate tu trinaest dobrih pjesama koje glatko prelaze jedna u drugu i već vam je na samom početku jasno s čime imate posla. Nema tu iznenađenja, what you hear is what you get.
Valja posebno istaknuti dvije numere, žilavu i mišićavu, a opet nježnu "If You Still Want Me" koja svojom čistom ljepotom, zaraznom melodijom i vokalnim harmonijama može mrvicu uzdrmati i srce najtvrđeg cinika te punu, bogatu "Waiting for Something to Happen" koja dosta banalan stih 'Everybody's crazy/What's your excuse baby' pretvara u himničnu poruku koju biste možda i poželjeli pjevati s rukom u zraku. I koja će vam se zavući u uho podlo, da ni ne primijetite.
Kada bi se ovom albumu morale tražiti mane, a svemu se moraju tražiti mane, najjednostavnije bi, ali i najbliže istini, bilo reći da je malko predug, možda zericu previše razvučen iako, da, to je isto već uobičajena zamjerka koja se može primijeniti na gomilu suvremene glazbe, ali ovdje stvarno stoji. No, ako je to jedina zamjerka onda znate da je album stvarno dobar i da se na njega isplati potrošiti vrijeme.
Zapravo, mene ova ploča podsjeća na onu situaciju kada iz velike tegle meda idete jušnom žlicom malo staviti u šalicu čaja. I onda se onaj jedan dio razlije i stane u tankom mlazu curiti niz žlicu pa tu složenu operaciju ne možete nikako izvesti a da barem malo ne pokapate teglu, šalicu, stol, vlastite prste ili, najizglednije, sve to skupa. Eto, mene ova ploča podsjeća na taj tanki curak meda, zna zagnjaviti, ali je ipak u osnovi sladak. I to mu je još uvijek najvažnija karakteristika.