'Riječima se nekim divimo a nekih se riječi opet stidimo', napisao je svojedobno Mak Dizdar. Imam povelikih problema s riječima - neke mi služe za generaliziranje, neke za hvaljenje, dok su mi neke naprosto odvratne. Primjerice, riječ drukčija/drugačija ima krajnje negativan prizvuk, barem u mom uhu, podsjeća me na marginalizirane i pojedine glasne manjine koje svom silom žele zavladati većinom pa egzibicionističkim metodama daju svima na znanje kako postoje, kako su queer, emo, homo, fobo, frodo, bambi, mtč, fakin brejnstorming.

Riječ čudna je bliskoznačnica riječi drukčija/drugačija i u jednakoj mi je mjeri odvratna, njome kao da se istog trena nekoga može diskreditirati i obilježiti poput šugave ovce. Zato se radije, ako mi to prilike omogućavaju, služim riječima čudnovata i čudesna. Annie Erin Clark, poznatija kao St. Vincent, čudnovata je pojava u glazbenom svijetu; zasad još nije ekstravagantna kao Bjork ili Josipa Lisac (niti ju krasi sirovi, pučki seksipilitet tipa Rihanna), ali odudara od većine svojih kolegica milozvučnim glasom, tanašnim glasom, á la Betty Boop gustim uvojcima i ogromnim očima. Odudara, ali ne zaudara ni u kojem pogledu, već zrači posebnošću koja se u glazbenom pogledu ne može lako imitirati. Annie Erin Clark ima stav, daleko je intrigantnija od Feist, i Alanis, i Basie Bulat, i Zaz i Lissie, ne može se preslušati (pročitati?) na prvu, naprosto tjera na ponovno slušanje.

K'o za vraga, riječ čudna nalazi se u trećem albumu "Strange Mercy" koji kao da se spontano nastavlja na "Actor" iz 2009. godine. Doduše, došlo je do promjene u zvuku, utjecaj Sufjana Stevensa (s kojim je Clarkova surađivala prije samostalne karijere) manje je primjetan, aranžmani su u pojedinim trenucima nabrijaniji, mračniji, samim time i uhu privlačniji. Postupno se Annie Erin Clark miče od baroknog popa, osjeća se u pozadini malo prizvuk Azije, naročito u pjesmama "Surgeon" i posljednjoj pjesmi "Year of the Tiger" u kojoj se, poput čelične dame PJ Harvey, stidljivo dotiče i nacionalnih pitanja.

Album "Strange Mercy" je zaokružena cjelina - u četrdeset minuta uspjela je izbaciti iz sebe privatne demone, potvrditi se kao originalna pojava u glazbenom moru mediokriteta. Ne mijenja se poetika St. Vincenta, što se najbolje vidi u tekstovima koji su šturi, ali i angažirani, začinjeni zdravom dozom kriticizma što ne deblja. Njezina emocionalna rječitost vidi se u samom izboru riječi - srećom, nema tu veličanstveno glistolikih riječi koje obavezno završavaju sufiksom -ost, -izam, ili -ija, ne pametuje Clarkova, što će joj svaka iskonska feministica svakako uzeti za zlo i reći kako se nije u dovoljnoj mjeri uživjela u ulogu seksualno potčinjene navijačice ('I've seen America with no clothes on'). Jeb'ga, drage i dragi moji poklonici Sanje i Sarnavke, strpljenja molim, doći će i Clarkova u godine kada će stihovima učiniti da se silikonizirane navijačice transformiraju u načitane sufražetkinje, a mladi golobradi vojnici u šaptače divljih konja.

St. Vincent nije lako etiketirati, a i nema prevelike potrebe za takvim postupcima. Nervozne solaže matematički ravnomjerno presijecaju i dopunjuju umiljate zvukove, milostiva je Clarkova, pjesme su joj kombinacija čudesnog i čudnovatog, ona je čarobnica pastoralnih predjela i urbana evanđelistica u jednom biću, njezin umiljat glas predstavlja blagost zbog koje bi i Aba Aziz Makaja potpisao bračni ugovor. Netko bi ju trebao preporučiti menadžerima Podravke jer je i više nego očito kako Clarkova pjeva od srca srcu, pa zašto da onda vikendom ne reklamira Vegetu Twist u trgovačkim centrima - malo pjesme, malo reklame, malo Vegete...

www.ilovestvincent.com