Mombu sam prvi put imao priliku slušati u travnju 2011. godine kada su nastupili kao predgrupa The Kilimanjaro DarkJazz Ensembleu u KSET-u. Pričalo se u to vrijeme da je riječ o “novim Zu” te da će se tadašnjim članovima benda, Luci T. Maiu (bariton-saksofon) i Antoniju Zitarelliju (bubnjevi), uskoro pridružiti ostatak članova toga rimskog benda. Nedugo nakon spomenutog koncerta, Zu su se i službeno razišli, a Mombu nastavili svojim putem kao nešto sasvim novo. Već na prvo slušanje bilo mi je jasno zašto su neki pomislili da je riječ o bendu koji bi trebao naslijediti Zu. Glavni krivac za to bio je upravo Maijev bariton-saksofon, tako prepoznatljivi glas njegova prethodnog benda koji se s istim intenzitetom i bojom zvuka javlja i u Mombuovoj glazbi. Istovremeno mi je bilo jasno i da Mombu zapravo ne predstavljaju nastavak filozofije koju su njegovali Zu, već da se kreću u jednom drugom, vrlo zanimljivom smjeru. Razlike dodatno produbljuje i stil bubnjanja Antonija Zitarellija koji nije previše sličan stilu koji se obično veže uz Jacopa Battagliu iz Zua.

Kao što i sami kažu u različitim intervjuima, naum dvojca iz Mombua jest vjerno prenošenje afričke, plemenske glazbe i njezinih iskonskih elemenata u svijet ekstremne glazbe. Ako su na prethodna dva albuma (ili tri ako računamo suradnju SpaccaMombu s Paolom Spaccamontijem) i postojale natruhe ili ostavština zvuka iz vremena Zua, na "Nigeru" se bend ipak u potpunosti posvećuje svome izvornom cilju. Njihov se koncept na prvi pogled može činiti oksimoronom, ali u praksi to funkcionira iznimno dobro.

Kroz svih sedam pjesama na albumu može se osjetiti razumijevanje i duboko poštovanje koje Mombu imaju prema svojim izvorima inspiracije. Oni plemensku glazbu, za razliku od mnogih zapadnjačkih “world” projekata, ne banaliziraju i sakate, već je samo prilagođavaju i prenose u domenu koju najbolje poznaju. Da je to zbilja tako postaje sasvim jasno, primjerice, na pjesmama na kojima im se pridružuje senegalski glazbenik Mbar Ndiaye u ulozi vokala i perkusionista. Na temelju spomenute izvorne afričke glazbe (iz različitih područja), Mombu grade svoj osebujni stil negdje na razmeđi jazza, metala i grindcorea. Vrlo ritmični i prilagodljivi žanrovi koji se sjajno stapaju s tim takozvanim plemenskim ritmovima.

Glazbu Mombua najvećim dijelom određuju upravo ti hipnotički ritmovi koji nas asociraju na Afriku i duboko, razarajuće brujanje saksofona. Mombu su naizgled ogoljeni, svedeni na samo dva instrumenta, ali više od toga im i ne treba za izražavanje svoje osebujne vizije. Zitarellijevo bubnjanje pripada negdje u područje između jazza i rocka, a zvuk Maijeva saksofona treba doživjeti da bi se u potpunosti shvatile sve njegove kvalitete. Grleni, titrajući zvuk koji njihovu glazbu čini iznenađujuće žestokom. Povremeno im se, osim Mbara Ndiayea i njegova mantranja i perkusionističkih izvedbi, pridružuje i Marco 'Cinghio' Mastrobuono na električnoj gitari koji tako utjelovljuje ono zapadnjačko u glazbi koju stvaraju.

Od prve je pjesme, naslovne "Niger", Mombuova formula jasna. Mai ponavlja zanimljivu frazu na saksofonu, Zitarelli kao da razbija bubnjeve dok drži omamljujući ritam. Slijedi promjena ritma, usporavanje pa ubrzavanje, a cijelo vrijeme u zraku je nevjerojatna, iskrena energija koja poziva na trans. Ovakav se pristup s manjim varijacijama zadržava i na ostalih šest pjesama. Kao što sam rekao, u načelu je njihova glazba vrlo jednostavna. Jednostavna, ali niti na trenutak dosadna ili monotona. Za razliku od prethodnih albuma, zvuk je ponešto umjereniji, ukroćeniji. Nema iznenadnih prijelaza i eksplozija već su sve skladbe ujednačenije. Time je učinjen ustupak glazbi iz koje crpe inspiraciju.

Mombu je izvorni naziv za jedno od božanstava vudua koje simbolizira pljuskove i oluju. Prikladnije si ime nisu mogli odabrati jer glazba Mombua zvuči baš tako, poput iznenadnog ljetnog pljuska praćenog opakom olujom. Dopustite im da vas barem nakratko prenesu u Afriku i pokažu vam one dijelove glazbenoga svijeta koji su naslijeđeni iz davnina, iz kolijevke života, a koji su u suvremenom svijetu možda odveć skriveni.

mombu.bandcamp.com