La Notte della Taranta festival je koji se svakog ljeta odvija u Salentu i predstavlja najbolje što talijanska taranta i pizzica glazba mogu ponuditi. Zamišljen kao turneja malim gradovima ove talijanske pokrajine, ovaj festival je s godinama prerastao u pravu kulturnu, ali i turističku atrakciju.

Da bi sve bila i prava umjetnička, odnosno glazbena atrakcija, brinu se pojedinci poput Ludovica Einaudija koji je 2010. i 2011. bio umjetnički direktor ovog festivala. On je odlučio u cijelu priču uključiti i glazbenike iz drugih dijelova svijeta kako bi dobio jedan zanimljiv melting pot.

Tako su na jug Italije došli malijski kora glazbenik Ballaké Sissoko, englesko-gambijski dvojac JuJu (Justin Adams i Juldeh Camara), turski elektroničar Mercan Dede i romska grupa Taraf De Haidouks. Uz njih, Einaudi je angažirao sve vodeće lokalne glazbenike predvođene slavnim Canzoniere Grecanico Salentino, a kako je on, između ostalog, skladatelj klasične i filmske glazbe, u cijelu je priču uključio i Rimski filmski orkestar. Svi oni su došli udahnuti taranti jedan novi život. I u tome su potpuno uspjeli.

Album „Project Taranta“ je u stvari zaokružio cijelu ovu priču i na neki način je doveo do kraja. Nakon što su 'odradili' dva ljeta u Salentu, cijela je ova skupina, doduše bez Tarafa, koncertno nastupala po cijeloj Europi, a sada je red došao i na diskografski uradak.

A on lijepo pokazuje kako je tradicijska glazba, ako joj se priđe na pravi način, iznimno podatna te da se od nje može napraviti dosta toga idejno nezamislivog. Siguran sam da su mnogi gledali sa skepsom na Einaudija kada im je predložio spajanje tarante s glazbom iz drugih dijelova svijeta, a ovaj album pokazuje kako je to i više nego uspio eksperiment.

Recimo, najbolja pjesma s albuma, "Tonio Yima/Rirollala", nevjerojatan je spoj gambijskog griota i jedne od najpoznatijih taranta pjesama, aranžirana u ubitačnom plesnom ritmu i s prijelazom za kojeg bi svaki DJ ubio. "Nazzu nazzu" zvuči kao da ste Salentino preselili u Saharu, istočnjački ritmovi prevladavaju u "Preludio/Nar I-Seher", a kora se odlično nadopunila s tarantom u "Fimmene". Zanimljiva je "Taranta" koju nose Adamsova gitara i Einaudijeva dionica na klaviru, a naravno da su se onda i domaćini 'potrudili' u pjesmama koje su izvodili bez gostiju pa "Core meu" potpuno ubija, a ni "Mamma la rondinella" puno ne zaostaje. U stvari, cijeli je album praktično odražen bez greške te je ovih sat vremena sjajna, globalba, priča o taranti.

'Bilo je jednostavno i zanimljivo. Ionako se većina tradicijskih melodija zasniva na repeticiji pa smo to imali zajedničko'. Tim je riječima Juldeh Camara opisao rad na ovom projektu kojeg je Einaudi majstorski osmislio i realizirao. Uz činjenicu da je spojio nespojivo, i sam album je lijepo aranžirao. Kao filmski skladatelj koristio je orkestralne dionice kako bi sve povezao, a kako je uistinu radio s odličnim glazbenicima, onda je i konačni produkt vanserijski. Jedan od uzbudljivijih albuma ove godine. Neovisno o žanru.