Nakon što je povratkom u RHCP preporodio svijest i zvuk benda, John Frusciante si je automatski osigurao sredstva i novu fanovsku bazu za nastavak samostalne karijere ili bolje rečeno – umjetničkog djelovanja koje se sve više udaljava od klasičnog poimanja karijere koju je u dva navrata započinjao sa sada već Rock and Roll Hall of Fame ekipom. Pretpostavljam da su prvotn0 njegove metode pri snimanju i brzinskom izdavanju albuma (šest komada u godinu dana – 2004-'05.) obožavatelji RHCP-a u najmanju ruku doživljavali samo kao neobične anomalije jednog genijalca čiji su rad zbog obožavateljskog kućnog reda prihvatili kao obavezni dodatak diskografiji omiljenog benda. No, specifičan izraz potkovan nevjerojatnim talentom mu je ubrzo osigurao autonomnu publiku, a osim ogromne količine novih fanatičnih sljedbenika, Frusciante je do ponovnog odlaska iz benda naredao nezanemariv broj suradnji i gostovanja (The Mars Volta, Vincent Gallo, RZA…)  te tako stvorio teren za potpuno osamostaljivanje i bauljanje vlastitim glazbenim fiksacijama koje iz razumljivih rehabilitacijskih razloga još uvijek vuku neke repove iz beznadnih ovisničkih dana.

We make the music that divides you/It's handed down as a thing to cry to/And all my wars they treat you kindly/There's nothing more important that i see/There was a time when all was empty/Unorganized a clog a death scene/Things opened up and there's so many/Paths to walk ports of entry "The Loos" - "The Will to Death" (Record Collection, 2004.)

Njegova detoksfikacija nije završila onaj dan kada ste na TV-u prvi put vidjeli "Scar Tissue", već je dugotrajni proces pročišćavanja najbolje zabilježen upravo na samostalnim uradcima na kojima je patentirao vlastiti lo-fi zvuk i senzibilitet. Svjesnim i spontanim nesavršenostima udaljio se od stadionske publike matičnog bena i u kratkom roku isporučio poduži soundtrack za zahtjevnije sobne introspekcije. Bez obzira što su mu neki zamjerali na lošoj kvaliteti i nedovršenosti pjesama, odmah nakon povratničkog albuma "To Record Only Water for Ten Days" postalo je jasno da Frusciante glazbu proživljava na puno osobniji način, onaj koji se do danas pretvorio u ugodnu opsesiju zbog koje mu ni šira publika više nije toliko važna.

I’m so happy that I’ve had the opportunity to focus exclusively on music for music’s sake, and also so thankful that I got to spend all those years active in the music business whilst keeping my head in music all the time. I was free to spend most of my time playing along with records, writing, and dreaming. I have so much gratitude for everyone who made that possible.

Vjerujem da si je poneki obožavatelj nakon posljednjeg konceptualnog albuma "The Empyrean" (Record Collection, 2009.) postavljao logično pitanje -  kamo i kako dalje? Detoksfikacija je do onda u više navrata zaokružena opetovanim katarzama, a "The Empyrean" se, usprkos besprijekornoj i ambicioznoj izvedbi, pojavio kao posljednja moguća dopuštena posveta životnoj renesansi kantautora koji je prošao kroz grdi pakao droge. Priča se jednostavno izlizala.   

Osim što se u međuvremenu oženio s Nicole Turley iz eksperimentalnog benda Swahili Blonde, Frusciante se posljednjih par godina posvetio istraživanju elektronike i raznih derivata tog žanra. Oboružan Rolandom MC-202 pokušao je svoju virtuoznost na gitari preslikati na drugi mediji. Rezultat toga su friško izdani "Letur-Lefr" EP i tek za rujan najavljeni album "PBX Funicular Intaglio Zone". Prije službene objave novog materijala imao je potrebu preko svog weba objasniti proces vježbanja i konačni rezultat do kojega je došao. Zaključak je sljedeći:

I consider my music to be Progressive Synth Pop, which says nothing about what it sounds like, but does describe my basic approach. I combine aspects of many styles of music and create my own musical forms by way of electronic instruments.

Nemam ništa protiv forsiranja konceptualnih izdanja i detaljnog promišljanja samog procesa stvaranja glazbe, ali obzirom na njegov poduži post tumačenja što je prethodilo novim izdanjima, slušatelj bi mogao očekivati tko zna kakvu revolucionarnu prekretnicu.

Uzmemo li u obzir da gitara više nije u prvom planu, onda nam "Letur-Lefr" zasigurno najavljuje neke drastične promjene, ali primarni problem ovog izdanja je njegovo ishitreno miješanje kratkih žanrovskih crtica  koje klasičnu pjesmu komadaju na nespojive dijelove. Nikakva teza o glazbi toka svijesti ne može opravdati 15 minuta kolaža na koji se osim prepoznatljive gitare i njegovog glasa nenadano lijepe drum 'n' bass kontre i lo-fi verzija '80s cheesy elektronike. Uz to, na nekim pjesmama rime bacaju RZA, Kinetic 9 i još neke legende dok im Fru u pozadini pjeva ženske back vokale  Jedino prva "In Your Eyes" i posljednja "In My Light" su najbliže klasičnim pjesmama pa se nadajmo da su upravo one vrlo dobra najava za ono što nas čeka u rujnu. No, ni te dvije numere ne donose ništa novo i revolucionarno kao što smo mogli naslutiti u autorovom opisu procesa, jer nakon konačnog preslušavanja materijala sva ta recentna prošlost autorovog istraživačkog iskustva zvuči samo kao opravdavanje pred sumnjičavom publikom. Nemojte se dati smesti. Oni koji su ga vjerno i pozorno pratili ne bi trebali biti razočarani. Konture novog zvuka su tu, ali sentiment ostaje isti.   

"Letur-Lefr" je definitivno rezerviran samo za vjerne fanove. I nadajmo se da su se na njemu našli samo luckasti filleri koje Frusciante nije mogao uklopiti u "PBX Funicular Intaglio Zone".

johnfrusciante.com