| THE TALLEST MAN ON EARTH – There's No Leaving Now (Dead Oceans 2012.) |
| - Marin Mihalj | |
| Nedjelja, 03. Lipanj 2012 | |
|
Najneobičniji faktor Matssonova stvaralaštva leži u tomu što je uravnotežena osoba. U sretnom braku s glazbenicom Amandom Bergman, nema tipičnu trubadursku srce-mi-je-slomljeno priču. Otud i smirena te iskrena lirika u kojoj se sjeća sretne prošlosti, opisuje stabilnu sadašnjost i priziva sretnu budućnost. No autor ne upada u zamku sebičnog pripovijedanja o sebi i sebi samom. Skladba "Little Brother" gdje čak i bas dolazi do izražaja egzemplaran je primjer gorenavedenog. Stvarnom ili imaginarnom bratu, Matsson u najboljoj imitaciji Nick Drakea poručuje: And when your memories lost on a hillside/And a wind takes you forward now/And your world is a kite in the weather/Gently tied to your hand that is pointing out/There's a sky in this unknown. Teško je pričati o Matssonovim veselijim pjesmama jer i u onim najturobnijim [klavirska balada, naslovna "There's No Leaving Now"] izvire njegov optimizam koji je teško skriti. No, ako bih se morao odlučiti za jednu pjesmu s ovog albuma, to bi bila duhovita te reminiscentna zvuku prvog albuma "1904" And the singing is low and so quiet/Like the sound when you sweep of the floor/And now something with the dirt is just different/Since they shook the earth in 1904. Samo ludi Šved može pjevati o apokalipsi i pritom biti neuobičajeno smiren, zar ne? Dobri duh modernog folka se vratio. Nikad nije ni otišao, zapravo. Njegov treći dugosvirajući nosač zvuka "There's No Leaving Now" ne donosi značajan zaokret u stvaralačkoj etici. Naime, još jednom ga krase simplicizam i, zahvaljujući glasu, emocionalna izvedba. Ipak, za razliku od prethodnih ostvarenja, jasan je produkcijski pomak; pjesme su mišićavije jer se, osim Matssonovog prebiranja žica prstima, razlažu jedva čujni zvuci klavira i slide gitare. Najveći, ali i jedini problem novog albuma leži u činjenici što je upravo ta ugodna, osvježavajuća, srce-na-rukavu izvedba na ovom konkretnom albumu nekoliko razina ispod one ranije. Pored toga, Matssonu se nema što zamjeriti, i dalje je jedan od najnepretencioznijih a razvidno inteligentnih folkera. I, k'o što reče Draž, draži mi je od ostalih. Pisali smo i o:
|
Kad bih nabrajao sve ono dobro što je Švedska isporučila, ispisao bih barem karticu teksta. Imajući u vidu da ne volim pisati više od kartice teksta, suzdržat ću se, ali i navesti kako je Kristian Matsson ili The Tallest Man on Earth još jedan dar uglavnom hladne Švedske. Ako mu je država hladna, on, bo'me, nije. Naoružan gitarom kojom vješto barata i ugodnim glasom koji neodoljivo podsjeća na omalenog velikana, Bob Dylana, Matsson je nakon prvih nekoliko uradaka, a posebno nakon savršenog prvijenca "Shallow Grave", osvojio moju naklonost. [Znam da sam se ljudima oko sebe popeo na vrh glave zbog draguljčića zvanog 
