Stvarno ima nešto kameleonsko u tom Nicku Thorburnu, nešto sklono metamorfozama, nešto nepredvidljivo i promjenjivo, nešto što ne možeš uloviti za rep, a za glavu niti ne želiš jer će ti se u tom slučaju oko ruke omotati onaj dugački ljepljivi jezik; ima u njemu nešto ljigavo, s tim sjevernoamerički pravilnim crtama lica, uvjerenošću u vlastitu genijalnost i gotovo nepodnošljivom lakoćom stvaranja divnih pop pjesama.

Svaki novi album Islandsa bio je korak naprijed. Ili ga je barem on tako doživljavao. Sve ima pod kontrolom, to je jasno, veliki gazda. U stvarnosti, bilo je tu lutanja, eksperimentiranja s formom, izleta u psihodeliju, dokonosti koja se željela predstaviti kao artizam, nezaobilaznog iako vrlo stidljivog podsjećanja na The Unicorns, promašaja uzrokovanih pretencioznošću, ali i ponekog trenutka koji je tek s vremenskim odmakom zablistao pravim sjajem, tek ga je vrijeme stavilo u perspektivu.

Čini mi se da je Nick Thoburn uvijek htio da se Islandse doživljava kao nepredvidljivi bend, izgleda da je na tome radio. I, dobro, okej, uspjelo mu je to, ali ljudima je s vremenom postalo manje-više svejedno. Zato što ima milijun nepredvidljivih bendova, a i zato što ih ima milijarda koji nisu predvidljivi i od kojih dobijete točno ono što očekujete. Jedan više, jedan manje, koga briga. Osim toga, u toj svojoj nepredvidljivosti (on, kažem, jer ako je prije sumnja i postojala sada je više nema, on jest Islands) je bio do određene mjere predvidljiv, nikada se nije usudio pustiti do kraja, otići u ekstrem, već je kalkulirao, povlačio poteze, ponekada više vodio računa o dojmu, nego o sadržaju iako bi bilo potpuno nepošteno reći da ga je ikada zapostavio.

I onda, paf. Tužna ljubavna priča. Prekid. Usamljenost. Tuga. Padoše njegove pretenciozne kabuki maske i shvatio je da si može pomoći glazbom, da je može iskoristiti kao metodu samoizlječenja umjesto da je koristi kao poligon za preseravanje.

I napravio je novi Islands album koji je potpuno, do kraja različit od prethodna tri. I zaista, u određenom smislu, predstavlja korak naprijed.

Usporedite samo ovo, nesputani pop raspašoj s prvog albuma i pjesmu koju je lako mogao skladati i Burt Bacharach samo da nema 83 godine i da mu od toga što ga je ostavila ženska nije veći problem kako s umjetnim kukom doći do kupaonice.

I takav je čitav album. Islandsi više nisu ludilo i vatromet, glazbena rascjepkanost s uvrnutim tekstovima čije značenje treba tražiti ispod gustih slojeva metafora. Ne, ne, ploča je okrenuta za poslovičnih 180 stupnjeva i Islandsi su sada tuga i čemer s uglavnom vrlo linearnim glazbenim podlogama i riječima koje su toliko jednostavne da na momente prijete da skliznu u provaliju banalnosti. No, nije to ništa čudno, pobudi prekid u čovjeku takve emocije pa mu se više ne da igrati s riječima i strpljivo raditi na svom imidžu umjetnika, već jednostavno i iz duše kaže I miss my wife/I miss my best friend every night/I miss my home/I miss my own bed and my old life, ali to ipak ne zvuči tako strašno kao kada se u "No Crying", meni možda najljepšoj pjesmi s albuma zapita If I don't feel bad is there something wrong. Bude vam ga čak malo žao u tom trenutku.

Samo se u dvije pjesme možemo prisjetiti natruha nekadašnje živahnosti, samo u dvije ima glazbenog sunca koje se ipak nekako probija kroz oblake te tužne ljubavne priče za koju je ubogi Nick vjerojatno sve manje uvjeren da je posebna i polako postaje svjestan da su slično ili isto proživjeli mnogi prije njega, a gomilu ih to još čeka. Dakle, prpošna "Hallway" s tim zajebano veselim klavirom i ne baš optimističnim tekstom i "Can't Feel My Face" koja jedina podsjeća na ono što su Islandsi bili nekada, ali počinje tim stihom kako mu nedostaje žena pa mu nedostaje dom pa krevet pa gotovo da mu poželite poručiti neka si posluša "Sunshine Reggae" da si malo popravi raspoloženje.

Eto, izgleda da se Nicku s njegovom kameleonskom naravi sada potvrdilo ono što smo svi mi koji smo išli u hrvatske gimnazije znali odavno jer smo iz godine u godinu pisali školske zadaće na tu temu, naime ono Barčevo da nema velike umjetnosti bez velikog bola.

To je ponekada istina, ali nije uvijek. Nicku je upalilo, nekome drugome neće. Nemojte vjerovati svakoj temi koju ste morali obraditi za školsku zadaću.

www.islandsareforever.com

Pisali smo i o: