Neočekivano dočekani rock and roll
Naš Andrija Škare od prosinca 2013. na portalu www.booksa.hr piše kolumnu pod nazivnom "Glazbeni dnevnik". U njoj piše o mističnoj vezi glazbe i književnosti ili, kako on sam kaže: Tekstovi pjesama koje slušamo jako su važni. Ili bi barem trebali biti. Ima ih svakakvih, od glupih ili samo bezveznih, preko vješto napisanih i zabavnih pa sve do onih koji bi mogli funkcionirati i bez glazbe, onih s literarnom vrijednošću. I još su čitavi svemiri različitih tipova tekstova između ovih kategorija. Ima i onih koji se referiraju na književnost, a meni su ti posebno zanimljivi. Pogotovo kada su reference promišljene i proživljene, kada odaju čitalački žar i kada dižu pjesmu na novu razinu. Ovo su tekstovi o njima.
U suradnji s Booksom prenosimo Andrijine tekstove i nakon čisto književnog stavljamo ih u čisto glazbeni kontekst.
Čovjek može izgubiti vjeru u bilo što. Listom su to tužne priče, kada čujete da je netko izgubio vjeru u ljubav, u ljude, u Boga. Moja priča nije niti izdaleka toliko dramatična, ali meni je tužna. Naime, bio sam izgubio vjeru u rock and roll. Negdje tamo u ranim dvadesetima prestao sam pronalaziti ljepotu u glasnim gitarama i odrješitom bubnju, elementima koji su, u kombinaciji s očajničkom poezijom koja ih redovito prati i nadopunjava, odigrali ključnu ulogu u formiranju moje ličnosti kroz turbulentno razdoblje puberteta, adolescencije i ulaska u kakvu-takvu zrelost.
Slušao sam ja i dalje glazbu, mnogo glazbe, ali sam se s njom sve manje uspijevao poistovjetiti. Nije u meni budila ono za što je nekada bio dovoljan jedan gitarski riff. Nisam više bio ushićen, a ako bi me nešto i pogodilo to su uglavnom bili neki nježniji zvuci, suptilne i pomno promišljene pjesme kod kojih je naglasak bio na inteligentnim tekstovima i božanstvenim melodijama, a ne na energiji, strasti i žestini. Počeo sam, ukratko, slušati glazbu koju bi četrnaestogodišnji ja vjerojatno prezirao.
I onda, kada sam se već pomirio s time da će ostatak moga života rock and roll biti samo nostalgični podsjetnik na jednu fazu u odrastanju, upravo se tada niotkuda pojavio The Gaslight Anthem, tada još uvijek slabo poznati bend iz New Jerseya koji svira staromodni rock and roll s očiglednim punk utjecajima.
Pjesma koja otvara njihov drugi album, potpuno nevjerojatni i gotovo bezgrešni „The 59 Sound“ osvojila me na prvo slušanje, sve u njoj mi je bilo privlačno; od elektrostatičkog pucketanja na početku, preko silovite energije kojom nije otpjevana i odsvirana već nasilno izbačena iz grla i instrumenata četvorice mladića pa do gotovo nedužnog back vokala koji osvaja svojim ba-da-ba-da kao da se tu slučajno zatekao ispavši iz nekog bezukusnog radijskog hitića. Nakon što sam je čuo prvi puta morao sam je čuti još stotinu prije nego sam uspio prijeći i na ostatak albuma, nevjerojatno je zarazna i zavodljiva, jedna je od onih rijetkih pjesama ljepotica za koje poželite da s njima možete učiniti nešto više od pukog slušanja, da je možete primjerice pojesti, poljubiti ili si je nekako ubrizgati u vene.
Ono što u prvim opijenim slušanjima nisam primjećivao došlo je kasnije, tek sam naknadnom pameću ustanovio da ime ove krasotice nije tek nasumce odabrana fraza, već da je „Great Expectations“ zbilja posveta slavnom romanu Charlesa Dickensa. Jasno, bio sam previše uzbuđen i oduševljen da bih slušao tekst i razmišljao o njemu iako sam često pjevao u glas s pjevačem Brianom Fallonom, ali to je bilo skoro kao izgovaranje mantre, toliko puta izgovoreno da je već izgubilo značenje.
Čitav je album beskrajno premrežen različitim referencama, asocijacijama i manje ili više direktnim aluzijama na pop kulturu, ali ako je postojao i mrvičak sumnje da je ova pjesma upravo o romanu „Velika očekivanja“, koji je mnogo puta ekraniziran i prilagođavan za teatar, on se rasplinuo stihom koji sam, a da nisam u potpunosti bio svjestan zašto, svaki put otpjevao s posebnim žarom:
Mary, I worried and stalled every night of my life
Better safe than making the party
And I never had a good time, I sat by my bedside
With papers and poetry about Estella
Estella je jedan od glavnih likova u romanu. Upoznajemo je na početku, zajedno s Phillipom Pirripom – Pipom, glavnim likom i naratorom. Oboje su siročad (kako to već često kod Dickensa biva), ali njega odgaja okrutna starija sestra i njezin suprug dok je Estellu posvojila bogata i ekscentrična gospođa Havisham koja od nje nastoji učiniti damu.
Da se ne zaplićem previše u prepričavanje radnje romana možda je dovoljno istaknuti da je Pip zaljubljen u Estellu, a ona mu te osjećaje nikada ne uzvrati jer je odgojena tako da bude lijepa i hladna, da ne reagira na udvaranja. Ona u romanu, a i u ovoj pjesmi, nije samo ženski lik koji ne uzvraća ljubav, već i simbol Pipovih životnih žudnji, ona predstavlja visoko društvo u koje se on želi ubaciti. Estella je simbol nedostižnosti, simbol iznevjerenih očekivanja.
„Great Expectations“ jest ljubavna pjesma i to pjesma o ljubavi koja je pošla ukrivo, a znamo da takve pjesme obično i jesu najbolje. Ona je i pjesma o žaljenju, boli i žudnji, ali je otpjevana s takvom silinom i snagom da je se može doživjeti gotovo kao himnu životu ili barem preživljavanju. Ja sam je doživio na taj način, iz nje izvlačim optimizam. Pa kako i ne bih, ona mi je vratila vjeru u rock and roll, vjeru da postoji zvuk koji može sagraditi hram, ali ga može i srušiti! Zbog nje ponovno osjećam potrebu za gitarama, bubnjevima i očajničkom poezijom i zbog nje sam opet sklon povjerovati da svatko može naći pjesmu koja će savršeno opisati njegovu najveću pobjedu, ali i najteži poraz. Nekada to bude tako, ne samo da moja očekivanja nisu bila velika, već ih nije uopće bilo, a ono što sam dobio je toliko veliko i značajno da ću se sada zaustaviti iz čiste pristojnosti. Znate i sami da su ljudi koji ponovno otkriju vjeru najgori.
Tekst je prvotno objavljen na portalu booksa.hr i prenesen je uz njihovu dozvolu.