10. LAIBACH – NATO (Mute 1994.)
Mogu se svi ostali bendovi s područja bivše Jugoslavije truditi koliko hoće, ali teško će ikada doživjeti slavu koju Laibach ima u svijetu. John Peel ih je ugostio još u osamdesetima, albume im objavljuje Mute Records, a ovi Slovenci beskrupulozno već desetljećima stvaraju svoju, uglavnom nesvakidašnju, glazbu. Jedan od njihovih najprepoznatljivijih albuma svakako je “NATO”, kolekcija obrada poznatih pjesama vezanih uz rat. “Alle gegen alle”, “In The Army Now”, “Final Countdown”, a svakako i “Marš na Drinu” u njihovoj verziji dobili su onaj podmukli prizvuk, a provokacija je i ovaj put uspjela. Laibach su uvijek znali skrenuti pažnju na sebe, iz Rammsteina bi ubili za njihove pjesme, a jedina dvojba oko njih i liste devedesetih je bila između “NATO” i “Kapital” albuma. Iako je ovaj potonji autorski, “NATO” je pobijedio. Zar može biti drugačije? (Emir)

9. DOG EAT DOG – All Boro Kings (Roadrunner 1994.)
Ma kakvi Biohazard, Downset, Stuck Mojo i Ice-T? Who's The King? Who's The King? Who's The King? Who? Rulja skače kao da svira Dubioza. (Dražen)

8. BABYLON ZOO – The Boy With The X-Ray Eyes (EMI 1996.)
Na neksusu punka Nirvane, grungea Busha, brit popa Oasisa, indija Pavementa i eklektične elektronike Bjork nalazi se Babylon Zoo. Zarazna Levi's uspješnica "Spaceman", sa svojim hip hop beatom, neobuzdanim izljevima gitara i glitchy elektronikom, ne smije zasjeniti ostatak "The Boy With the X-Ray Eyes" na kojem se kriju grumeni milene o kakvima jedan Stilskin može samo sanjati. "Confused A.R.T. " glazbeni je klišej kojega će zlouptrebiti svi današnji defetistički, cinični indie bendovi. Kaver a.r.t. albuma na kojem je pjevač Jas Mann "trudan" svijetlošću nesuptilni je odraz sjajnog glazbenog materijala "The Boy With the X-Ray Eyes". "C.A.F.F.E.I.N.E. I need a God to impress" pjeva Mann u "Caffeine", provocirajući istog onog Boga koji je nakon babilonske kule uništio i babilonski zoološki kada je bend 1999. izdao "King Kong Groover". (Leo)

7. NATALIE IMBRUGLIA – Left Of The Middle (RCA 1997.)
"Torn“ i još 11 impresivnih pop slatkiša u miksu Nigel Godricha (da, da). Devedesete su zbilja bile godine. (Željko)

6. SUBWAY DOGS – Subway Dogs (Croatia Records/Denyken 1994.)
Ovo je nepravedno zapostavljen domaći album iz devedesetih. Može se mjeriti s bilo kojim retro rock bendovima koji su došli gotovo dekadu kasnije poput Jet ili ranih Kings of Leon. Možda je razlog njihove zapostavljenosti u rock antologiji devedesetih činjenica da su svirali na engleskom, za što je tada, a i dan-danas trebalo imati puno muda i zbog čega se unaprijed odričete vrćenja na mainstream medijima. Doduše danas imamo MTV adriju, a tada se ovako nešto moglo vrtjeti samo na Hit Depou. Bilo bi nam puno bolje da na javnoj kući postoji takva nekakva emisija, ali i da ima više ovakvih bendova u kojima ima primjesa od seventies rocka, Black Crowesa, Gunsa pa čak i dobrih laganica sa solažama koje bi mogle biti uz bok McCreadijevima na “Alive”. (Ante)

5. HANSON – Middle Of Nowhere (Mercury 1997.)
Svi njihovi albumi su stvarno super, ali ovo je sjajno. (Vrana)

4. HOOTIE & THE BLOWFISH – Cracked Rear View (Atlantic 1994.)
Olako shvaćeni kao tek još jedan komercijalni projekt, koji je jašući na valu popularnosti gitarističkog country rocka i crpeći ideje talentiranijih od sebe uspio ostvariti milijunske naklade, Hootie i ekipa nikada nisu dobili priznanje koje zaslužuju osim u onoj sceni Jerry McGuirea kada klinac Goodinga upita 'are you Hootie?'. Taj Crowe, koliko god emotivno plitko stvorenje bio, barem je znao razlikovati dobru od loše glazbe. A prvijenac spomenute grupe je definitivno dobra glazba. Samo gluh čovjek ili potpuni snob može ignorirati ljepotu njihovih singlova. Sad, gluhoga možemo razumijeti, a snobovi, pa možemo razumijeti i njih. Stvarno nije lako shvatiti bend koji pjeva o običnom životu ako nemaš života, odnosno ako ti se on sastoji od preslušavanja novih eklektičnih uradaka stanovnika New Yorka sumnjive seksualnosti i još sumnjivije osobnosti. Pa se tako može i dogoditi da netko stih, kao što je onaj legendarni o delfinima koji tjeraju na plač, interpretira kao patetični stih ljigavca koji želi zvučati toliko politički korektno da se Ivo Josipović prema njemu čini kao George Wallace, iako Hootie svojim veličanstvenim glasom samo konstatira kako mu kao navijaču teško pada gledati kako Dolphinsi loše igraju. A da ne govorim koliko je dežurnim cinicima na živce išla njihova crni pastuh okružen bijelim farmerima spika, kao da je u pitanju nekakav boy band projekt, a ne organsko prijateljstvo istomišljenika nastalo na faxu. Dakle, čovjek je samo pokušavao pisati što veseliju glazbu kako bi sakrio frustracije zbog Dolphinsa, licemjernog društva u kojem živi, ali i ponekog ljubavnog razočaranja. Što je loše u tome? Ništa, osim što se zapitaš kakve bi tek veselice trebao pisati hrvatski pop-rock autor okružen Dinamom i Hajdukom… (LaMario)

3. CHAVEZ - Ride The Fader (Matador 1996.)
Iako je danas prilično nepoznat i rijetko ga se zatekne na ovakvim listama, njujorški bend Chavez je u svoje tri godine postojanja u jednakoj mjeri iskoristio prostor koji su otvorili popularni alt-rock bendovi poput The Smashing Pumpkinsa i Dinosaur Jr.-a a zahvaljujući svojim post-hard core korijenima (Skunk, Wider) bio uspješan i kod zahtjevnije underground publike. Ovaj trvdi miks noise-pop pjesmuljaka s disonantnim gitarama, ćoškastim prijelazima i math-rockastim ritmovima donio je Chavezu potpis za Matador, rasprodane svjetske i američke turneje, vlastitu humanitarnu zakladu, pozornost na MTV-u i zalog za produktivne glazbene karijere svojih članova. Frontman Matt Sweeney je kasnije sa svojim dugogodišnjim fanom i prijateljem Billijem Corganom i drugim članovima The Smashing Pumpkinsa, Slinta i A Perfect Circlea osnovao također kratkotrajnu alt-rock supergrupu Zwan, snimio album s Bonnie Prince Billyjem, svirao s Guided By Voices, Johnyjem Cashom, Daveom Grohlom, Yo La Tengom, The Mars Voltom, reperom El-P-jem i bio zapažen producent. Ipak, uza sve ove naknadno stečene reference, spot za Chavezov najveći hit, noise-baladu "Unreal Is Here" najbolje prikazuje boom koji su izazvali a i zatečenost i samog benda razmjerom vlastitog iznenadnog uspjeha. Kako pjesma kaže, na ovom izgubljenom klasiku – there's nothing to not be amazed at. (Barbara i Davor)

2. LAUFER – The Best Off… (Corona 1994.)
Razmišljajući o ovom albumu iz današnje perspektive sve mi je jasnije da je ono što smo nekoć uzimali zdravo za gotovo zapravo bio eksces, pogreška u sistemu, splet sretnih okolnosti, podzemnih voda, mladenačkog bunta, sklonosti gitarama i Urbanove ovisnosti i artističkih pretenzija koje su još uvijek vrludale u toliko razumnim okvirima da se njihov kasnije preseravalački predznak nije dao niti naslutiti. Sve to iznjedrilo je krasnu ploču koja ne samo da je korespondirala sa svjetskim trendovima, već je bez straha mogla okušati snagu s bilo kojim svjetskim glazbenim izdanjem iz te godine i ako ga već ne bi pobijedila, sigurno ne bi izgubila. Za koliko 'domaćih' albuma to danas možete reći? Čudno je to, kažem, jako čudno, jer tada nije bilo širokopojasnog (niti ikakvog) interneta, informacije su dolazile na kapaljku, rat je bio u punom jeku i sve što je izlazilo iz općeprihvaćenog domoljubnog kanona budnica i davorija guralo se u zapećak, a oni kojima je ova glazba i bila interesantna shvaćali su je samo kao još jedan izdanak ri-rocka. Kao, dobra je to glazba, fino to zvuči, ali čekajte samo da rat završi, cvat će onda tisuće svjetova i bit će takve muzike na bacanje, snimat će se godišnje sto ovakvih i još boljih ploča, kreativnost će nabujati u svijetu mira i slobode. Oh kako pogrešno i oh kako podcjenjivački. Je, i "Pustinje" su bile genijalne, ali one su već bile promišljenije, ispolirane, a ovdje je prljavi, skoro garažni zvuk doveden do savršenstva, predstavljao je savršen okvir za glazbene ideje Urbana i ekipe, a za one senzibilnije pronašla se tu i poneka nježna balada, jednako besprijekorna. "Svijet za nas" je prava antiratna himna, onakva za kakve tada uopće nismo znali da su moguće, bez patetike i uniformi u spotu, s autentičnim bijesom i glasnim očajem koji vrište iz svake note. "Ljubav kao heroin" je bila kontroverzna onda, a nije ništa manje kontroverzna ni danas; "Dio tebe" je prekrasno nježna pjesma čiju su šprancu mnogi pokušavali kopirati na ovaj ili onaj način, ali je u svemiru balada ostala gotovo nedostižna, "Moja voda" je najveći hit na svijetu s najglupljim tekstom na svijetu, a "Lopov Jack" je pjesma koju sam tada smatrao nepotrebnom, puhači i koketiranje s hip-hopom tada mi nisu sjedali, ali naučio sam je voljeti, a na tim su osnovama kasnije neki izgradili i karijere. Stvarno je rijedak cvijet ova ploča, bilo ju je jednako uzbudljivo slušati tada, a danas u njoj, začuđujuće, uopće ne čujem nostalgiju iako bi to bilo posve prirodno i očekivano; čak i kada se počnem sjećati boljih vremena muzika mi izbije te pizdarije iz glave i tjera me da slušam i guštam, da uživam u tom jedinstvenom 'sada', za nostalgiju ovdje jednostavno nema vremena. Što se mene tiče, bolje preporuke nema niti je može biti. (Andrija)

1.THE ROLLING STONES – Bridges To Babylon (Virgin 1997.)
U središnjih pedeset godina rock'n'roll ere – pedesete su ipak bile samo zagrijavanje, a tekuće lude desete još se uvijek nisu profilirale u potpunosti – nedvojbeno najveći bend i najveći simbol promjene, i to one nabolje, popularno-kulturne paradigme bili su vječni mladići The Rolling Stones. Šezdesete su definirali barem koliko Beatlesi, u sedamdesetima su snimali najbolje albume i sintetizirali mnoge moderno-korijenske spojeve, krajem osamdesetih je postalo jasno da nitko drugi uopće i nije kvalificiran za taj posao, a i u nultima su lakoćom, jednim sjajnim albumom i spektakularnim koncertima, pokazali kako ih još uvijek nitko nije uspio niti sustići, kamoli prestići. I onda, mislim, pa zašto bi i kako to devedesete bile drukčije? I nisu, jer Stonesi su i njima bili najveći bend na svijetu. Ali, s druge strane, one nemirne kreativno-umjetničke, devedesete dobrim dijelom doista i jesu bile drukčije, pogotovo kada su na "Bridges To Babylon" semplovi apgrejdali čak i karakterističan pušeći tradicionalni gulaš ovog benda, ponovno pokazavši kako rocku, kako to uvijek kaže kolega Dragaš, ljudi neargumentirano i potpuno pogrešno niječu plesnost i zabavnost, njegove dvije otpočetka temeljne odlike. Moderniziravši se s mjerom na jednom polu, na drugome su polu Stonesi žešće opalili po svojoj banditskoj naravi, s rekordne tri pjesme otpjevane od gusara Keitha Richardsa, u njegovoj neodoljivoj muzičkoj verziji filmskih posljednjih pljačaka banke na koje se odlučuje banda koja naprosto više ne može skupa. Baš je ta tenzija između Mickovog dodvoravanja establišmentu i Keithovih srednjih prstiju često prijetila raspadom benda, ali su je ipak, svjesni svega što su dali i dodatno obećali ovom planetu, Stonesi uspijevali destilirati u pogonsko gorivo kojim su izgradili sve mostove spajanja i sve zbrčkane jezike ponovno ujedinili u jedan jedini jezik koji svi podjednako odlično razumiju i osjećaju – rock'n'roll. "Bridges To Babylon" je udžbenik tog jezika. (Gogo)