Iza nas je još jedna odlična godina za jazz. U duhu trenda koji vlada već neko vrijeme, džezerska scena buja nošena 'novim' licima koja su napokon eksplodirala i količinom i kvalitetom glazbe (Mary Halvorson, Matana Roberts), dobro poznatim, legendarnim glazbenicima poput Kena Vandermarka, Satoko Fujii i Roba Mazureka te malim diskografskim kućama i donedavno nepoznatim glazbenicima iz cijeloga svijeta (pogledajte samo Poljsku!). Stvarno raznolika i zanimljiva ponuda koju je bilo teško i pomalo nezahvalno sažeti na prihvatljiv broj albuma za listu.

Pokušao sam zato izabrati albume tako da se dotaknem što više stilskih varijanti jazza (od free jazza do fusiona) te sam se držao albuma koji su možda nešto slabije vidljivi i manje razvikani. Sva spomenuta izdanja u svakom slučaju pripadaju pod kapu 'jazza', a vode slobodne improvizacije i ostalih zatvorenijih stilova ostavljam za neki drugi put. Nadam se da će na listi nešto za sebe pronaći svaki ljubitelj ili potencijalni ljubitelj jazza.

Prije negoli krenemo s top 20, jedan album koji se nije našao na listi, ali je vrijedan spomena...

* Pat Metheny - Tap: John Zorn’s Book of Angels, Vol. 20 (Nonesuch/Tzadik)

Pat Metheny izvodi skladbe iz Zornove pjesmarice “Book of Angels”. Zvuči gotovo apsurdno s obzirom na to kakvom se glazbom bavio Metheny većinom svoje karijere. Ali kao što je slučaj i s njegovim albumom “The Way Up”, Metheny znade biti briljantan kada se odmakne od idioma smooth jazza. Intrigantno i vjerno čitanje Zornove glazbe te jako dobar album kojemu je samo malo nedostajalo da se ugura u dvadeset najboljih.
YouTube

20. Dawn of Midi - Dysnomia (Thirsty Ear)

Dawn of Midi je klasični jazz-trio (bubnjevi, kontrabas, klavir) koji svira akustičnu viziju elektroničke glazbe začinjenu frazama iz jazza. Album se sastoji od devet minimalističkih, repetitivnih, ritmom i beatovima vođenih skladbi koje znaju podsjetiti na zen funk Nika Bärtscha, ali kojima je teško naći neki pandan u svijetu jazza. Drugim riječima, prije će vas asocirati na Autechre i Aphex Twin nego na Johna Coltranea i Milesa Davisa. Jedinstveno.
YouTube

19. Wayne Shorter Quartet - Without a Net (Blue Note)

Ovo je jedan od onih albuma koji dokazuje da se i s osamdeset godina na leđima može snimiti zbilja dobar album. Za razliku od mnogih svojih kolega iz 'zlatnoga razdoblja' jazza, Wayne Shorter uspio je, mnogo godina nakon svog vrhunca, snimiti nešto novo, nešto vrijedno slušanja. Ovo je Shorterov prvi album nakon više od četrdeset godina, sniman uživo tijekom turneje 2011. s vrsnim suradnicima (Daniel Perez, John Patitucci, Brian Blade), utemeljen u post-bopu i okićen avangardnim i free elementima, a zvuči bolje i svježije no što se moglo očekivati.
YouTube

18. Mostly Other People Do the Killing - Red Hot (Hot Cup)

Jedan od dva albuma Moppe Elliotta i ekipe iz prošle godine, “Red Hot” inspiraciju crpi iz jazza i bluesa dvadesetih i tridesetih godina dvadesetoga stoljeća (ključne riječi: Louis Armstrong, dixieland, bendžo). Moderni pristup žanrovima i stereotipima tadašnjeg jazza dovodi do zanimljivih i vrlo kreativnih glazbenih konflikata koji u jednakoj mjeri zabavljaju i fasciniraju. Pomalo težak na prvo slušanje, album koji se jako brzo uvlači pod kožu.
YouTube

17. Tim Berne’s Snakeoil - Shadow Man (ECM)

Odličan nastavak Berneova projekta Snakeoil sa zvjezdanom postavom (Tim Berne - alt-saksofon, Oscar Noriega - klarinet, Ches Smith - bubnjevi, Matt Mitchell - klavir) donosi nam moderni jazz sa snažno izraženima komponiranim dijelovima, ali i s mnogo kolektivnih i vrlo slobodnih improvizacija. Album kojeg se može analizirati do iznemoglosti, ali i kojem se može i jednostavno prepustiti i uživati.
YouTube

16. Taylor Ho Bynum Sextet & 7-tette - Navigation (Firehouse 12)

Projekt “Navigation” trubača Taylora Ho Bynuma, još jednog vrlo uspješnog učenika Anthonyja Braxtona, u izvedbi šesteročlanog i sedmeročlanog sastava donosi gotovo četiri sata slobodne i prilično zahtjevne glazbe temeljene na skladanju korištenjem grafičkih simbola (slično “Cobri” Johna Zorna) i protkane modularnim kompozicijama. Na trenutke album može i zamoriti slušatelja svojom eksperimentalnošću i istraživanjem novih načina skladanja, ali pažljivo i koncentrirano slušanje u konačnici vrijedi truda.
Bandcamp

15. Peter Evans - Zebulon (More Is More)

Čini se da je Peter Evans sveprisutan posljednjih godina na sceni kreativnog, modernog jazza te se pojavljuje u raznim ulogama i uronjen u razne stilove. Ovaj nam se put predstavlja s vlastitim triom (John Hébert na kontrabasu, Kassa Overall na bubnjevima) koji izvodi energični, vrlo ritmički moderni jazz koji u mnogočemu podsjeća na izvorni free jazz. Teško je ne osjetiti duh Alberta Aylera u Evansovoj svirci.
YouTube

14. Alon Nechushtan - Ritual Fire (Between The Lines)

Relativno nepoznati pijanist izraelskog podrijetla Alon Nechushtan snimio je sa svojim triom (i gostom) jedan od najboljih klavirom vođenih jazz-albuma godine. Lirični moderni jazz odsviran s puno poštovanja prema korijenima i inspiriran tehnikama Jacksona Pollocka.

13. Power of the Horns - Alaman (For Tune)

Poljska džezerska scena sastoji se od niza uspješnih glazbenika i sastava koji sviraju stilski vrlo raznoliku glazbu. Power of the Horns bi se najbolje moglo opisati kao big band free jazza. Riječ je o moćnoj i poletnoj glazbi koja na trenutke kao da izmiče kontroli, ali je zapravo pažljivo strukturirana i ritmički oblikovana. Kao što samo ime sastava govori, naglasak je na puhačima (njih pet) koje u korak prate pijanist, dva kontrabasista, dva bubnjara i udaraljkaš. Iako nadmoćni, puhači ostavljaju dovoljno prostora i ostalim solistima da se uklope u dojmljivu ukupnu zvučnu sliku.
YouTube

12. Vijay Iyer & Mike Ladd - Holding It Down: The Veterans’ Dreams Project (PI Recordings)

Vijaya Iyera uglavnom poznajemo kao vrhunskog pijanista, vođu trija s kojim snima konzistentno dobre albume iz domene post-bopa. Mogli bi zbog toga mnogi Iyerovi ljubitelji doživjeti šok kad čuju rezultat njegove suradnju s raperom i producentom Mikeom Laddom. Riječ je o spoju rapa, tipičnih Iyerovih džezerskih podloga i recitala, a bavi se problemima američkih ratnih veterana (koji su i surađivali na stvaranju albuma). Društveno angažirani album sa snažnom porukom i iznimnom glazbom.
YouTube

11. John Zorn - Dreamachines (Tzadik)

Kakva bi to lista najboljeg jazza bila bez barem jednog albuma s potpisom Johna Zorna? Kao što je čest slučaj posljednjih godina, i na ovom je albumu Zorn samo u ulozi skladatelja, a skladbe izvode vjerni Zornovi suradnici: John Medeski na klaviru, Kenny Wollesen na vibrafonu, Trevor Dunn na basu i Joey Baron na bubnjevima. Riječ je o materijalu inspiriranom konceptom koji su razvili William Burroughs i Brion Gysin, takozvanim dream machineom i cijelom filozofijom koja se veže uz taj zanimljivi uređaj. Glazba je pristupačna, melodična, tu i tamo protkana atonalnim elementima i pokojom forom iz repertoara Zornove Masade. Album koji bi mogao biti zanimljiv i onima koji su se naučili izbjegavati djela Johna Zorna.
YouTube

10. The Thing - Boot! (Thing)

Kad bi izmišljali nove žanrove, The Thing bi definitivno mogli nazvati garage jazzom. Sirovost i beskompromisni pristup karakterističan za garažni rock te fraze i strukture tipične za free jazz. Ovoga puta manje obrađuju rock bendove, više sviraju vlastite skladbe i poneku obradu velikana jazza, ali zvuče razbijački moćno kao i uvijek.

9. Rob Mazurek Octet - Skull Sessions (Cuneiform/Submarine)

“Skull Sessions” zamišljen je kao Mazurekova posveta legendarnim albumima električne faze Milesa Davisa poput “Bitches Brew” i “In a Silent Way”. Riječ je o uspješnom hommageu koji je odrađen s puno pažnje i razumijevanja za Davisovu glazbu te u koji Mazurek i njegov oktet unose osobne pečate, svježinu i dodatnu slobodu u izvedbama.

8. Rudresh Mahanthappa - Gamak (The ACT Company)

U izvještaju s koncerta održanog u Zagrebu napisao sam: “Mahanthappin spoj progresivnog jazza, fusiona i indijske glazbe ruši sve pred sobom, ali istovremeno zadržava i visoku razinu liričnosti. Zvuk kvarteta iznimno je kompaktan (rekli bi tight) bilo da sviraju balade ili koketiraju s punk rockom.”
Album na kojem je Mahanthappina glazba podignuta na višu razinu uglavnom zahvaljujući doprinosima gitarističkoga maga Davida Fiuczynskog koji se očituju kroz “specifični stil temeljen na mikrostupanjskim ljestvicama, svu silu žanrovskih utjecaja i fantastičnu izražajnosti”.

7. Harris Eisenstadt September Trio - The Destructive Element (Clean Feed)

Uz “Illusionary Sea” Mary Halvorson, vjerojatno najbolji album modernog, kreativnog jazza iz 2013. koji podjednako njeguje tradicionalne vrijednosti jazza (melodičnost i ritmičnost, balade) i novije elemente preuzete iz avangardnijih stilova (slobodna improvizacija, kompozicijske tehnike i pristupi).

6. Matthew Shipp - Piano Sutras (Thirsty Ear)

Samostalni pijanistički albumi obično su ili iznimno pitki (šifra: Keith Jarrett) ili teško dokučivi i pomalo naporni. Matthew Shipp na “Piano Sutras” uspijeva biti zanimljiv i “slušljiv”, ali i zadržava svojstvenu ozbiljnost, koherenciju i iskrenost u glazbi bez podilaženja slušateljima.

5. Satoko Fujii New Trio - Spring Storm (Libra)

Hiperprodukcija albuma u posljednje vrijeme nije utjecala na kvalitetu radova pijanistice Satoko Fujii pa ponekad imam osjećaj da je svaki njen album bolji od prethodnog. Na albumu “Spring Storm” predstavlja se uz novi trio (Todd Nicholson na basu, Takashi Itani na bubnjevima) i skladbama koje vijugaju između avangardnog jazza, suvremene ozbiljne glazbe pa čak i rocka. Karakteristično energična, izražajna i virtuozna, Satoko Fujii često ostavlja bez daha.

4. Barry Guy New Orchestra Small Formations - Mad Dogs (Not Two)

Pet CD-ova, milijun različitih sastava i varijanti sastava vođenih Barryjem Guyjem, kolektivna slobodna improvizacija, mikrokompozicije, složene strukture, noise… zeznuto je riječima izraziti glazbu na ovom izdanju. Glazba koja djeluje kao da je ispred svog vremena, moguće ju je beskonačno analizirati i promatrati, slušati opet i iznova, a da ne proniknemo u sve njene slojeve i detalje. Vjerojatno najnepristupačniji album s liste, nije lako objasniti što je sve tu toliko privlačno i dobro. Znam samo da je teško prestati slušati.

3. Fire! Orchestra - Exit! (Rune Grammofon)

Proširena verzija trija Fire! (Mats Gustafsson, Johan Berthling, Andreas Werlin), koja broji dvadeset i osam članova, ponudila nam je jedno od većih iznenađenja godine. Nismo mogli pretpostaviti da će naizgled “na silu” proširen bend tako izvanredno profunkcionirati. Posebno je to bilo teško očekivati ako znamo da niti jedan od jezgrenih članova benda nema iskustva s velikim sastavima. Pa ipak, dobili smo nevjerojatno upečatljiv album, lišen zamki kakofonije i kaosa (iako ima i toga ponekad), prepun predivnih i introspektivnih trenutaka. Gotovo pa glazba za meditaciju. Vrijedi sve što sam napisao u izvještaju s koncerta, samo uz dodatak mrvice megalomanije.

2. Matana Roberts - COIN COIN Chapter Two: Mississippi Moonchile (Constellation)

Pravo pravcato remek-djelo. Ono što je “Ten Freedom Summers” Wadade Lea Smitha bio godinu ranije, protekle je godine ostvarila Matana Roberts. Riječ je o drugom dijelu u sagi o vrlo osobnom i intimnom pogledu na povijest vlastite obitelji, rasna pitanja, spolnu ravnopravnost i klasne sukobe u dvadesetom stoljeću u Americi. Sve to ispričano je pomoću free jazza koji ugrubo podsjeća na ono što je radila Alice Coltrane, pomoću opernih vokala i pomoću recitacije, riječi istovremeno punih nade i svojevrsne melankolije i tragičnosti.

1. Mary Halvorson Septet - Illusionary Sea (Firehouse 12)

Kao što sam napisao u recenziji: “Glazbu koju stvara Mary Halvorson možemo nazvati modernim kreativnim jazzom, avangardnim jazzom ili free jazzom. Kako je god nazvali, njen je izričaj zapravo teško smjestiti unutar nekih čvrsto i unaprijed zadanih okvira. Halvorson ne preže pred preuzimanjem elemenata iz svih varijanti jazza, ali i iz mnogih drugih glazbenih žanrova.
...
Kao i prethodnih nekoliko godina, Mary Halvorson još je jednom pokazala koliko je zapravo kreativna i snimila album koji predstavlja esenciju modernog jazza. Album koji zahtjeva opetovano slušanje jer unatoč slušljivosti i pristupačnosti krije mnoge ideje i suptilnosti vrijedne otkrivanja. Album kandidat za (jazz) album godine.”